Zbog dana kao što je ovaj vredi živeti. Nema ništa lepše nego kada doživite prosvetljenje i to iznenada. Negde oko 15:06 časova istrčim ja iz svoje zgrade sav zadihan zahuktao k'o lokomotiva, još uvek pod utiskom patriotskih osećanja zbog lepote i sređenosti države u kojoj živim. Sve su mi to pričali proteklih 20-ak minuta koliko je trajao dnevnik na RTRS-u, ali pošteno da vam kažem nisam im baš skroz verovao, a onda se desilo čudo.
Kao što već rekoh, tako zahuktao i zadihan istrčim ja iz zgrade (čisto da ne bih zakasnio na sednicu koja je bila zakazana za 15:30), a tamo cvrkuću ptičice, čarlija neki lepi povetarac i nema onog teškog dima koji izlazi iz kotlovnice iz pošte zbog kojeg neki zlobnici zajedljivo govore da se osećaju kao da žive preko puta termoelektrane u Gackom. U prvi mah mi bi malkice i pretoplo u tek opranoj i osušenoj dukserici boje bež. Kada bolje razmislim ja kada sam je kupio bila je bele boje i juče kada sam je stavio u veš mašinu bila je bele boje i sinoć kada sam je okačio na štrik da se suši i tada je bila bele boje, ali je nestašni vetrić verovatno u toku noći promenio smer duvanja pa se onaj dim, koji izlazi iz kotlovnice pošte i kojeg inače primećuju samo zlobnici, sručio na moju belu tek opranu duksericu i promenio joj boju. Nema veze, ionako ne znam zašto kupih belu duksericu, ovako bež je mnogo lepša, modernija i sva je nekako šik.
Nastavih ja tako užurbanim korakom do mog radnog mesta usput se čudeći bezobraznim listićima koji su se usudili da padnu sa drveća posle čišćenja ulica, usled onog istog vetrića koji mi je duksericu učinio modernijom. Bez tih nekoliko bludnih listića grad bi bio savršeno čist, ali jok, morali su oni da se prave pametni i padnu sa drveta kad im nije vreme i gde im nije mesto. Vidno iznerviran zbog bezobraznih listića stigoh i do prvoh semafora. Pošto sam bio u žurbi, a sa semafora me je perverzno gledao crveni čiča gliša, ja osmotrih levo pa desno ( nema veze što je jednosmerna ) pa opet levo, baš onako kako su nas učili još onomad u školi. Sa leve strane se vijao neki čopor kojota otimajući se oko ženke dok se sa desne strane jedan prerijski kotrljajući žbun lenjo vukao ulicom usled onog istog vetrića koji mi je obojio duksericu u bež i zbog kojeg su pali oni bludni listići sa obližnjeg kestena. Odlučih ja da ne sačekam zelenog čiča glišu nego da šmugnem dok me još uvek onaj crveni gleda nekako izazivački i pohotno. Svo vreme dok sam to radio grizla me je neka čudna bubica što kršim zakon i red, neki kažu da se ta bubica zove “Savest” ali opet ti neki kažu i da je Zemlja okrugla, pa ajd’ im sad ti veruj. Put do sledećeg semafora, koji je iznosio 34,5 koraka, pređoh u neverici i osećanju griže “ONE” savesti što načinih prekršaj u ovako “sređenoj” državi gde vlada drugarstvo, gde su prozori od marmelade, a stabla od čokolade, ako izuzmemo ono nekulturno drvo sa koga padoše “ONI” listići. Nego, stigoh ja i do drugog semafora kad tamo opet crveni čikica, a preko puta stoji uniformisano lici naslonjeno na svoje službeno belo vozilo sa malo plavih detalja.
Ovaj put primenih staru indijansku taktiku izviđanja. Podigoh skupljen dlan okrenut prema zemlji, palac čvrsto prislonih na čelo, a onaj deo šake što u tom položaju liči na sečivo usmeravah u pravcima osmatranja. Čudo jedno su bili ti indijanci, šteta što ih potamaniše i strpaše u rezervate u ime demokratije. Sa ovom metodom se moglo videti sve do horizonta, a na horizontu ni sa jedne strane nije bilo vozila. U našem gradu barem nije nedostajalo raznih vrsta vozila. Imamo razne vrste vozila: motorna vozila, motorna vozila sa dva, četiri, šest točkova, motorna vozila bez točkova (koja se registruju bog te pita kako), perpetuumobile na nožni pogon i dva točka i još ko zna kakvih sve ne. Ničemu od navedenog nije bilo ni traga ni zvuka, jedino se onaj kotrljajući žbun još uvek lenjo kretao uz ulicu. Čak i onaj čopor kojota je nestao sa vidika. Mora da je ženka bila baš brza.
Tako ja odlučih da i na ovom mestu pređem na crvenog čiča glišu. Zakoračih na mesto obeležno za prelazak ulice zvano kamila, hm ili beše lama, ah da setio sam se tigar zbog prugica, i nonšalatno pređoh na drugu stranu. Uniformisano lice se malo promeškolji pa se “odsloni” od službenog belog motornog vozila sa malo plavih detalja i ozbiljno me upita
– A je l’ ti to pređe na crveno ?
– Pa šta mišliš zbog čega ja stojim ovde ?
Htedoh da kažem da možda pridržava službeno motorno vozilo jer dva bočna točka samo što nisu otpala, ali me u tome spreči poštovanje prema uniformisanom licu i seda kosa uredno ošišana koja je virila ispod šapke sa belom navlakom. U stvari najviše sam se začudio kako je onako uredno bio ošišan, čak nije imao ni onih neuglednih dlakica koje se pojave na vratu posle nekog vremena. Mora da je bio tek ošišan.
– Verovatno zbog dečice koja se vraćaju iz škole, odgovorih ja učtivo.
– E pa ta dečica nikad ne prelaze na crveno. Uvek čekaju da se upali zeleno. Odgovori uniformisano lice.
Njegova mudrost me ostavi bez daha. “Sa sedom kosom dolazi i mudrost” govorili su “ONI” indijanci što ih kasnije potamaniše. Nisam hteo da se raspravljam sa uniformisanim licem jer oni su uvek u pravu. Kada sam rekao da je tu zbog dečice koja izlaze iz škole mislio sam na činjenicu da ta dečica izlaze na put gde postoji trotoar koji je on širok 12,54 cm i pored koga proleću kamioni veličine omanje porodične kuće, a čemu je uniformisano lice bilo okrenuto leđima. Ali kad sam bolje razmislio on je u pravu. Pošto ta dečica nikada ne prelaze na crveno nego čekaju zeleno verovatno onda tim uskim trotoarom hodaju kao pioniri iz Južne Koreje, lepo u redu bez da se guraju i trče.
– Ali bile su puste ulice, počeh da se pravdam kao dete uhvaćeno u krađi trešanja.
– A gde u zakonu piše da kada nema motornih vozila, a gori crveno svetlo, smiješ da prelaziš ulicu ? upita on mudro i šeretski.
– Pa ne piše nigde, ali stvarno žurim na neku sednicu pa….
– Pa trebao si da pođeš ranije, odgovori uniformisano lice.
Usled tolike mudrosti počeh da se osećam inferiorno i početni osmeh koji sam imao na licu isčeznu kao da ga oduva “ONAJ” vetrić.
-Ti ovde prelaziš na crveno dok ja stojim, a ljudi gledaju.
Okrenuh se ja desno, a ono preko puta ispred prodavnice “Neoplante” (prodaju mesne prerađevine) skupilo se jedno stotinjak ljudi i svi pokazuju prstom na mene. Tog trenutka poželeh da propadnem u zemlju ili barem da imam jednu od onih papirnih kesa što ih u crtanim filmovima nabijaju na glave, ali nit’ propadoh u zemlju nit’ imadoh šta da nabijem na glavu. Ne znam samo odakle se pojavi odjednom tolika svetina. Pa do malopre nije bilo nikoga do onog kotrljajućeg žbuna. Čak je i onaj čopor kojota koji juri za jednom ženkom davno isčezao. Oštri prsti, cvokotanje i osuđujuće mrdanje glavama probadali su moje izmučeno telo kao noževi.
Još nekih pet minuta je uniformisano lice držalo monolog bez nade da će se pojaviti epilog, dok na kraju ne zvapih:
– Molim vas gospodine ili me kaznite ili me pustite, stvarno ću zakasniti na sednicu.
Velikodušno odluči da me ovaj put pusti bez kazne. Valjda uz mudrost dolazi i velikodušnost, ali to znaju samo indijanci. Znate, isti oni koje su potamanili i pozatvarali po rezervatima u čast demokratije.
Na sednici sam sedeo kao fakir na ekserima, koliko sam se bio uznemirio zbog kršenja zakona, a onda sam shvatio, onda je došlo prosvetljenje. Pa naša država jeste idealna i savršena kako nas to stalno uče sa RTRS – a i jesu svi domaći izdajnici i strani plaćenici koji ne veruju u to. Kada je kažnjivo preći ulicu na crveno u avetinjski pustom gradu, kako li tek onda kažnjavaju za veće prekršaje.
Pri povratku sa sednice dođoh do tog kobnog semafora i pogodite šta ?
Opet je bilo crveno svetlo.
I ja sam čekao.
Dok sam tako čekao i čekao i čekao, a motornih vozila sa točkovima i bez točkova nigde s horizonta, pade mi na pamet jedna ideja koja bi mogla da pomogne našoj zajednici. Da na stubove od semafora postave držače na kojima će da vise četke raznih širina i profila. Jedne za široke ploče, jedne za graničnike trotoara, a jedne za fuge između ploča, pa tako dok čekamo da se pojavi zeleni čikica, možemo da četkamo okolinu i činimo našu sredinu još čistijom, a samim tim i našu državu još savršenijom.
Nekako dočekah da se pojavi zeleni čikica i posle 34,5 koraka dođoh i do narednog semafora, pogađate, opet je bilo crveno.
Vidite kako je lepa reč jača od kazne ( doduše više reči). To su svetle tekovina demokratije. Da sam platio kaznu ja bih opet prelazio na crveno, ali na način na koji mi je uniformisano lice skrenulo pažnju na moju grešku i moja sklonost ka samokritici je dovela do toga da ja postanem uzoran građanin i da od sada uvek čekam kada je crveni čikica na semaforu (mada ja mislim da je neka zavera u pitanju i da zelenog čikice uopšte i nema).