Čitav dan sam pokušavao izbjeći temu Vukovara, jednostavno imam i ja dušu, ne mogu čovjeku više pod kožu stati sve te obljetnice i godišnjice ratnih 90-tih. Nekad se pitam ima li dana u našoj prokletoj istoriji/historiji/povijesti a da ne obilježavamo neko stradanje i ne prolazimo pakao naših sjećanja? Jesmo li zaslužili više da prošlost gurnemo od sebe?
Bježim ja tako od Vukovara ali kako otvorim tviter, fejs, portale, taj grad je tu. Danas je obljetnica pada Vukovara. Te 1991. godine je 18. novembra JNA u saradnji sa Šešeljevim, Arkanovim i drugim fašističkim falangama konačno zauzela Vukovar. Iza paklenog plana tada stajao je sam Slobodan Milošević i kompletan srbijanski politički vrh.
Te fakte svaka iole pristojna osoba zna. Sa Vukovarom 1991. godine nema rasprave. Sve je jasno. Srpska armada mjesecima je bombardovala taj grad i ravnala sa zemljom dok ga nije pretvorila u ruševine i pustoš. Najciničnije je kad osoba kao ja koja je preživjela troipogodišnju opsadu Sarajeva i hiljade i hiljade granata po mom gradu kaže: “Pa čovječe mi smo imali sreće, pogledaj samo šta su Vukovaru učinili”. Na kraju ga je zauzela i završila svoj krvavi pir na “Ovčari” i drugim stratištima tako što su poubijali na stotine civila. Teško je i govoriti šta su sve srpski fašisti “uradili” hrvatskim civilima poslije “oslobođenja” Vukovara.
Ali ja sam počeo sve to zaboravljam. Zašto? Jer ostala 364 dana u godini moram da gledam i trpim hrvatske šovinističke njuške. Moram da gledam i Stožer za odbranu hrvatskog Vukovara koji kad “prosvjeduje” u Zagrebu u svojim ishabanim maskirnim uniformama neodoljivo podsjeća na Musolinijeve fašiste i batinaše u svom “pohodu na Rim” 1922. godine. Moram da gledam kako pomahnitala rulja lupa ćirilične table u Vukovaru pod sumanutim objašnjenjima za racionalnog čovjeka. Moram gledati kako hrvatska država kažnjava ratnog zločinca Branimira Glavaša sa samo 8 godina robije. Čovjeka čiji vojnici po njegovom ličnom naređenju hapse srpske civile u Osijeku, vežu im ruke, odvode na rijeku Dravu gdje metkom u potiljak vrše egzekucije. Isti taj Glavaš ima izuzetno uticajnu regionalnu stranku za koju godinama glasaju hiljade ljudi u Slavoniji. On strankom upravlja i dalje iz poluotvorenog zatvora u Mostaru jer je uz prećutnu saglasnost državnog vrha išetao se iz Hrvatske da im ne bi remetio taj dugo očekivani ulazak u Evropsku uniju.
Eto šta sve mora običan čovjek da trpi 364 dana u godini i to gotovo 15 godina. Pa u toj srdžbi i bijesu počinje zaboravljati 1991. godinu i grad Vukovar. E zato mi je ipak drago što sam danas otvorio fejs, tviter i neke portale i podsjetio se kako su JNA i srpske fašističke falange ispraćene bacanjem cvijeća i suzama ponosnicama dok su tenkovima jurcale na putu za Vukovar po beogradskom asfaltu.