Ranije nisam pisala o ovom događaju, jer sam pokušala da sve nas poštedim od daljnjeg traumiranja.
Moju kćerku je njena drugarica iz razreda u toku časa iznenada bacila na klupu i počela daviti!
Do tog dana ona je sanjala o maturskoj haljini, cipelama, planirala matursko veče, koje se približavalo. SVE NJENE SNOVE JE POREMETIO TAJ DOGAĐAJ SIROVOG VRŠNJAČKOG NASILJA.
Ne znam šta je njoj bilo teže, to što joj je drugarica na sred časa skočila i objema rukama zgrabila vrat, te je oborila na klupu…nastavila da davi, a ona počela da gubi svijest i ko zna šta bi se desilo da je desetak djevojčica nisu odvukle sa nje. Ili je to bio košmar, koje smo zajedno preživljavale od strane NADLEŽNIH institucija. Intitucija koje su trebale da je zaštite, liječe, kazne nasilnicu i pomognu joj u nastaloj situaciji.
Preživjele smo zajedno dvostruki užas, tako da sam imala osjećaj da smo nas dvije u to vrijeme našle u nekom ružnom horor filmu.
Pisala je i pisale smo svima:
– Policiji smo išle i na noge, taj događaj je bio novi košmar. Doživjele smo psihičko maltretiranje i zastrašivanje. Čak je jedan policajac unoseći joj se u lice,rekao mojoj kćerki, da se ne žali jer ona može ispasti kriva. Kriva što joj je nagnječen grkljan i što otežano diše, što ima krvave podlive na vratu i umalo nije izgubila svijest. Nisu prihvatili našu pismenu prijavu, već su rekli da su sami pisali Prekšajnu za narušavanje javnog reda i mira, ono kao da je vrat moje kćerke javna površina.
– Pisali smo i Tužilaštvu, policijksom komesaru, nikad nismo dobile povratnu informaciju.
– Jednoj medijskoj kući, koja je sutradan izjavila kako je događaj stara vijest i to samo dva dana nakon, te da objavljuju samo što policija pošalje.
– Psihijatar u domu zdravlja Omer Maslić se ponašala kao bezobzirno i dodatno je istraumirala, još je vikala na nju.
Od tada moja kćerka ne voli da čuje riječ policija, niti voli ići u dom zdravlja Omer Maslić, čak ni kad je bolesna. Od tog dana je postala bezvoljna, i mislim da nije uhvatila prave korodinate za dalje, jer se to desilo u trenutku kada se nalazila na prekretnici, na kojoj se nalaze sve djevojke sa 18 godinau momentu kada završavaju srednju školu.
Prva od svih institucija koja je zakazala bila je njena škola. Imala je paničan strah, nakon toga da se vrati u školske klupe i to dva mjeseca pred kraj školske godine i dočeka svoje sanjano matursko veče, koje je mjesecima planirala. Iz tog razloga je pisala Škoslkom odboru svoje škole Molbu:
Molba Nastavničkom vijeću
Kako je već poznato S.O. je 17. 02 214, na času ekonomije pokušala da me povrijedi i skoro oduzme život davljenjem, što se srećom nije desilo jer su mi samo drugarice pritekle u pomoć. U tom trenutku sam poptuno malakslala. Iz tog razloga nisam mogla ni da se branim i pao mi je mrak na oči. Moje drugarice su reagovale i njih 10 jedva je skinule sa mene. Tom prilikom sam dobila masnice i krvave podlive na vratu i ostali su i otisci prstiju od siline stiska. I već tri dana otežano dišem, a cijelu noć nakon toga sam povraćla. Noćima ne spavam iako mi je ljekar dao sredstva za smirenje i idem na tretmane kod psihologa. U hitnoj su mi konstatovali nagnječen grkljana i krvave podlive na vratu. Od ljekara sam zbog sveg navedenog dobila poštedu da ne idem u školu još neko vrijeme, a moja zdravstveno stanje se redovno prati.
Poptuno sam bila u šoku nakon događaja. Niko iz škole nije htio da pozove policiju, pa je to na moj molbu uradila moja drugarica E. Pozvala je sa L. mobitela. Nakon čega me je pedagogica škole pitala zašto sam zvala policiju? Istu nakon dolaska i njenog prijedloga (iako sam zvala policiju zato što sam htjela da prijavim slučaj) ispratila (s riječima „da stvar prenoći“) Uzimajaja je izjave od raznih djevojčica iz razreda (pri tom je izabrala 3 koje se druže sa S. O.), samo od mene nije niko tražio izjavu. Pišem tek danas, jer me je juče nazvala razrednica i rekla da treba da napišem izjavu.
S. O. Koja me davila, mi je i dalje tog dana nastavila da prijeti i rekla mi da ćutim i to pred pedagogicom i ako ne ućutim da će se desiti isto. Mada je pred policijom izgovorila onako drsko samo „Izvini“, sa podignutom obrvom. Zbog svega se ne osjećam bezbzbjedno da se vratim u školu, osjećm paničan strah, dok je ona u istoj. Pedagogica škole je iznosila neistine o meni kako sam psovala S. Ja sam se raspravljala sa drugom drugaricom oko sendviča, kada se S. ubacila u raspravu i rekla ovoj da me udari. Ja sam samo rekla da se ne mješa i tad mi je iznenda uhvatila za vrat i oborila na klupu. Nakon toga sam bila u stanju šoka i u ne sjećam se sta se dešavalo u tim prvim minutama. Moja razrednica je rekla kad je javila mojoj mami za događaj kako nisam kriva i da se učenica sa kojom uopšte nisam raspravljala iz čistog mira bacila na mene.
Meni je nanesena neporpavljiva šteta, na času gdje je škola trebala da me zaštiti, zamalo nisam izgubila život. Još me učenici ismijavaju, govore kako sam pretučena i isti dan su mi udarcem stinute pesnice u dlan to pokaziali, prolazeći pored mene kroz hodnik.
Osim što nije zvala policiju pedagog škole, nije tražila moju izjavu, jer sam postala kolateralna šteta, kako bi škola ostala na „dobrom“ glasu, nije se potrudila ni u hitnu nakon svega da me odvede, već su moje durgarice to učinile skupile pare za gorivo. Najmanje što može je da ta ista škola postupi po zakonu bar u jednom segmentu i naslinu učenicu izbaci iz škole, kako bih ja nakon oporavka mogla istu pohađati. Jer škola je dužna da se bori protiv vršnjačog nasilja, a ne da ga prikirva i itme prikriva zločin, i time ruši moje osnovno pravo na život.
Navodim da po čalnu ZOS
Član 48.
(Akcioni planovi za suzbijanje maloljetničke delikvencije)
(1) Vlada preko resornih ministarstava u saradnji sa školama, roditeljima, učenicima, organima lokalne samouprave i nevladinim sektorom promovira i provodi akcione planove za suzbijanje maloljetničke delinkvencije s ciljem zajedničkog i organiziranog djelovanja i saradnje u borbi protiv zlostavljanja, zloupotrebe djece i mladih, zloupotrebe droge, alkohola i drugih opijata, maloljetničke delinkvencije, te svih drugih pojava koje ugrožavaju zdravlje i život učenika.
(2) Realiziranjem planova iz stava (1) ovog člana škola u godišnjim programima rada planira aktivnosti s ciljem promoviranja i razvijanja partnerstva škole, roditelja i lokalne sredine, u svim pitanjima od značaja za ostvarivanje obrazovno- odgojne funkcije škole te interesa i potreba škole.
Škola je uradila obrnuto, ona ovim činom podstiče nasilje i i štiti nasilnike. Bila je organizovna obuka u školi, kako učenici da se brane od „huligana“. Na treningu je objašnjavano kako se za nekoliko minuta može davljenjem ubiti čovjek, ako se „potrefi“ mjestu na vratu. Navedenom treningu je prisustvovala osim nekih mojih durgarica iz razreda i učenica S. O. koja je i probala predloženu metodu, na mom vratu nažalost.
Molba
Shodno članu 104 Zakona o srednjem obrazovanju, tražim da se primjeni stav 2 pod e) isključenje iz srednje škole za učenicu S. O. Kako bih mogla nakon svega zvašriti razred.
S. S.
20.08. 2014. Sarajevo
Odluka po Molbi
Na nastanvičkom vijeću koje je održano nakon njenog pisma, objema je sniženo vladanje. Žrtva i nasilnik su jednako tretirani i moja kćerka je morala da doživi još jednu traumu (osim što su ocjene snižavale zbog nemogućnosti da ide, prati i uči) pred sam kraj školske godine, da gleda nasilnicu u istoj učionici, trpi psihološke pritiske od strane drugog tabora u razredu i u takvoj atmosferi završi razred..
A biližilo se njeno matursko veče… koje je ostalo u sjeni VRŠANJAČKOG NASILJA, koje su svi gurali pod tepih.
Ne znam koga nisam pitala da mi pomogne u datoj situaciji, osim savjeta nekih prijatelja nisam dobila ništa više. Kćerki sam pokušala da pomognem savjetima, a i sama sam bila na ivici nerava. Jedna mi je prijateljica rekla tom prilikom da se dobro držim te „ da bi nju nosali“, da je preživjela slično iskustvo.
Sudski epilog
Sudbina prekršajne prijave i ne-pojavljivanje moje kćerke na sudu (jer jednostavno je to bilo mnogo bolno i teško da sve ponovo preživljava i nakon par mjeseci), rezultiralo je osudom S. O. Koja je više ličila na opomenu, ono „da nisi to nikad više“! Obzirom da je bila slabog imovinskog stanja drastičn su je kaznili cijelih 10KM. Tako, ako je kazna vaspitna mjera, ova je bila takvog intenziteta da će „sigurno“ vaspitno uticati da se djelo ne ponovi, a ostali će dobiti signal da se mogu slično ponašati, jer to tako može i ne košta puno.
Vršnjačko nasilje štiti sistem, koji je postao neprobojan oklop za žrtve nasilja. Kad se dese ubistva kao što je bilo sa Denisom Mrnjavcem i nedavno samoubistvo Mahira Rakovca, malo se zatalasa javno mnjenje, ali stvari se ne promjene mnogo.
Da bude još gore, nakon Denisovog ubistva, učestvovala sam u izradi Akcionog plana za borbu protiv maloljetničke delikvencije, ispred NVO sektora, sa Vladaom KS, koji nije dao nikakve rezultate. Nisam mogla ni svoje dijete zaštiti.
Novo iskustvo
Rad u školi (iste godine kad se ovo desilo), pomogao mi je da sagledam kaliko je VRŠNJAČKO NASILJE opasna i raširena pojava koja je potpuno ukorjenjena i sistemski funkcioniše. U školama, kao i na ulici ili džungli vlada zakon jačeg.
Desilo se da mi je na čas poslije velikog odmora ušao učenik zadihan i sav crven u licu. Pitala sam ga sta se desilo? Ispričao mi je da ga je jedan drugi učenik iz škole, na velikom odmoru bacio u kontejner za smeće. Radilo se o učeniku koji je bio mnogo jači, predavala sam obojici i sačekala čas kada se pojavio učenik koji je to učinio. Odmah sam ga pitala zašto je to uradio čim je ušao u učioncu? Na pitanje mi nije odgovorio, još je bio iznenađen što ga uopšte pitam, jer kontejner se nalazi izvan školskog dvorišta, a dešavanja izvan školskog dvorišta nisu u opisu posla nastavnika niti uprave škole, te tamo ima raditi šta mu je volja. Tako nekako je funkcionisala i ta škola, kao škola u koju je išla moja kćerka. Ja sam učeniku zaprijetila sankcijama ako se ponovi, bez obzira na kom mjestu, bitno je djelo a ne mjesto. Pojedinačno djelovanje ne mjenjaju situaciju.
Doduše u istoj toj školi doživjela sam da jedna učiteljica postane heroj, jer je prijavila nasilje u porodici nad jednim učenikom. Postala je i medijska zvijezda radi toga. Međutim nasilje nad učenicima u školama se ipak zataškavalo, tuče su dešavale svakodnevno. Vidjela sam da je učenik satima čekao sa gipsom na ruci (koju mu je drug iz razreda polomio) ispred kancelarije pedagoga, ali o tome nije pisalo u medjima. A čega nema u medijima kao da se nije ni desilo.
I u cijeloj ovoj priči mi ponovo pade na pamet ta učiteljica, koja je prijavila nasilje u porodici. Nisam mogla da tokom vremena ne primjetim njen podanički mentlatitet, uvlakački odnos prema direktoru škole, što me u principu nerivra kod svakog. Pa joj u prolazu jednom dobacih nešto u sitlu pitanja i odgovora: „Ti se to uvukla u d**e direktoru? Odmah se ugrizoh za jezik brži od pameti, pomislih kako ću tako uvrijediti ženu i dovesti da se osjeća neugodno. Nije mi trebalo dugo da se crvenim, ona se okrenu, ponosno diže glavu i reče: „IMAM I KOME“!
Umjesto zaključka
Mislim da je problem u tome što svak IMA I KOME, što smo takav mentalitet,sve pojave koje su društveno neprihvatljive karakteristično je da nisu slučajne sporadične, već sistemske i teško iskorjenjive. Takva je situacija i sa VRŠNJAČKIM NASILJEM. Neće akti ni strategije pomoći da se ono iskorijeni, problem je u krizi morala, porodici, nekompetentnim ljudima koji rade u školama i povezan sa svim ostalim krizama koje karakterišu naše društvo!
# Za konkurs