Glava me boli od svakodnevnih gluposti koje čitam u vijestima sa Balkana i moje zemlje BiH. Kažem zemlje jer sam još u ratu shvatio da ne pravimo svoju državu i da će zemlja i narod doživjeti još jedno dugo vrijeme vladavine primitivne polusvoijesti.
Pitam se : da li to što meg glava boli je nešto privatno i bitno samo za mene ili je to nešto što je javna stvar?
Privatno,glava me boli jer nije šuplja a javno, tj. opšte pristupačno i bintno za druge kako da posmatrajući jedno iskustvo spriječimo glavobolju. Mene boli glava od pitanja da li je dozvoljeno i da li je ljdski razmišljati? Da li naše iskustvo nečemu služi ili je ono samo sebi svrha? Možda me glava boli što razmišljam i tragam za početkom kraja?
Za strance mi som primitivni narodi koji ratuju, a neki umni ljudi davno su govrili na taj način o Balkanu.
Tragajući za odgovorom o bolesti glave sjeti se jedne pjesme koju sam napisao i recitovao na skupovima Književne omladine negdje 1980 Isla je otprilike ovako:
Mrtvljenje mrtvila
Do izmrtvljenosti
U njegovoj besmislenosti
Sazdano u mrtvilosti itd.
Ne znam kako bih danas napisao ovakvu pjesmu kada sam takvu napisao u najljepšim i najsretnijim godinama moga života. Nije li ona bila nagovještaj današnjeg vremena ili izraz unutarnje slobode koju smo imali u ta vremena. Da li je vrijeme kada je pjesma nastala prošlo vrijeme,vrijeme prava na razmišljanje ili kako kažu «totalitarizma» i baratstva i jedinstva u koje i danas vjerujem kao sistem vrijednosti čovjeka. Vrijeme u kojem smo kao Diogeni hodali sa lampom i nalazili ljude i osvjetljavali čovjeka. Bitno nam je bilo šta je neko rekao a ne ko je to rekao.
A onda se sjetim početka rata i priče o «Našim» i «Vašim» koju sma dokumentovao u knjizi « Slike Bosne» objavljene 1993.Početkom rata ljudi su najednom počeli da pričaju o našim i vašim a ja nisam razumio ko su naši a ko vaši. Sretan sam što živim nepoznato, jer si manje podložan napadima i objašnjavanjem gluposti. Starh me hvata da ne budem egocentričan i postupam kao ovi «naši i vaši» sveden u tor nacionalista, vraćam se u prošlost da bi razmišljao o iskustvu. Znači o iskustvu i temi a ne o meni. A ko je taj koji razmišlja. JA
Sjetim se kako mi je desetak godina poslije rata, jedan univerzitetski profesor koji je pisao recenziju za naprijed navedenu knjigu, rekao da teka sada shavta šta sam htio reći sa onim «naši i vaši» kao i da za razliku od drugih sam davno priznao da nisam znao da će doći do rata. Odgovorih mu da je nacionalizam primitivizam i da zna samo da razmislja u kategorijama naši i vaši svodeći čovjeka na biološki i jednoumno nametnuti identitet pripadnosti nekom plemenu. Ta primitivna polusvijest samo zna da raspoznaje okolinu u tim kategorijama. A ja pokušavam da budem čovjek i razmišljam kao individua bez nametnutog mišljanja. Jer kako znameniti pisac kaže « u gomili smrdi ali je toplo».
Pitam se kao i prije 25 godina ko su naši a ko vaši? Jesu li moji prijatelji,Dado,Predo, Zeljko,Jadro i mnogi drugoi naši ili vaši. Po čemu pripadamo jedni druguma. Da li je osnovno pravilo idiotizam kao znak pripadnosti nekome i nečemu.
Tragedija nije u smrti nego u tome kada se ubije čovjek u nama
Iskustvo drugo. Razgovaram sa nekim o grupi Davora Dragoicevica. Naporna priča o svemu samo ne o suštini i smrti jednog predivnog nedužnog djeteta. Koliki monstrum mora biti osoba koja razmišlja o tomer da li je on naš ili vaš. Jer monstrum razmišlja o sveu samo ne o tome voli li on svoje dijete, ako ne voli Davorovo? Imal li u njemu čovjeka. I onda zaprepaščujuće saznanje. Ni slučaj Memić nije interesantan.
Vraćam se u 1993 i priču o djetetu koje je zalutalo u misko polje. Kada su zaračene strane vidjele dijete u miskom polju zaboravile su rat i samo razmišljale kako izvući dijete iz misnkog polja. Spasili su dijete jer je varmarizam i životinjska strast za ubijanjem pobjedjena onim ljudskim u čovjeku.
To sam zabiljezio ili dokumentovao u knjizi «Grlicenad misnskim poljem» za koju je radio recenziju Muhamed Kondzic.
Kondžić mi je tada reako da od te priče sam trebao napraviti roman a ne da je samo iskoristim kao uvodnu priču o ratu. Dodao je da ljepši opis o ratištu nije pročitao i pitao me da on da naslov knjizi i ubaci rečenicu o grlicama. Reako sam mu da mi je zadvoljstvo i da smatram da je uloga pisac u ratu da bilježi dogadjaje koji oni iz kabineta i ugodnih fotelja ne vide. Tad sam naveo i jedan citat« tragedija života nije u smrti nego u onome što se ubije u nama- čovjek» i da to treba bilježiti. Roman ću vjerovatno napisati kasnije, obećao sam mu. I sad razmišljam o obećanju. Možda bi roman trebao početi sa pričom o Dragičeviću i Memicu i vratiti se na ovu priču sa ratišta. Ili su za početak ilustrativnije riječi izraelskog pisaca koji kaže da ne razumije da majke odgajaju djecu a onda ih predaju u vojsku. Pitanja koja me muče su: «Kakav smisao ima zivot kada učestvijemo u ubijanju vlastite djece u ime naših i vaših?», «Volimo li vsoju djecu i šta to znači voljeti ?»
Voljeti znači razumjeti i od toga ne očekivati korist kao ovi «naši». Razumjeti pa i primitivnu poluisvjeist, jer davno je rečeno da je ljubav riješenje za sve probleme. Možda treba voditi računa da ne činimo incest u toj ljubavi jer ako volimo samo «naše» može dovesti do deformacija u biološkom razvoju «naši»
I dok kod nas ostaju da žive Srbi,Hrvati,Bošnjaci i drugi budućnost pakuje kofere i ode za Diogenom.