Probao sam sve.Skupio snage da ti priđem.Nosio ti cvijeće u džepu,nisam nosio velike bukete.Da vidiš da je od srca.Pjevao ti pjesmu pred svima,onako kako zaljubljen momak pjeva svojoj curi.Trpio te ljutu,popuštao,dopuštao ti da me ponižavaš na svoj posebno surov način.Gledao sam te dok spavaš na mom ramenu,milovao te i šaptao ti .Drhtala si pod mojom rukom,a govorila da ne znaš je li to zbog mog dodira ili samo zato što ti fali.
Zid koji si izgradila je već bio prevelik.Ja skinem ciglu a ti staviš dvije.I tako je samo rastao u visinu.Ostao sam sam s druge strane i gledao kako on raste.Pustila si me da krvavljenih ruku konačno odustanem.
Oni koji su te uništili sad su uništili i mene.Tako su dokazali da se njihova sebičnost ipak isplati,da mogu da nastave živjeti normalno ,bez trunke grižnje savjesti.Tebi je od svega toga ostala rupa u duši,a meni slomljeno srce.A ja sam samo htio da je ispunim.
Nije to patetika,barem se nadam.Možda samo jauk za lijepim jutrima kojih više neće biti….