Nikada nisam voljela komentarisati nešto što ne znam, stvari o kojima nemam pojma. Ako već ne mogu bolje da se upoznam sa materijom, radije šutim. Ili, ako ću već nešto reći, prvo pokušam da se stavim u položaj onog drugog, kako bih se ja osjećala ili radila da sam na njegovom / njenom mjestu.
Karika o kojoj želim da pišem je ono sa čim se, sticajem životnih okolnosti, najviše susrećem. I što je neodvojivo od svih stvari koje su nam potrebne, za kojima tragamo, za koje se borimo. Karika bez koje nijedan segment nas i društva u kojem živimo nije moguć. Želim pisati o zdravlju. A, priznaćete, nijedna promjena u sistemu, onaj kamen koji ćemo baciti u rijeku i koji će pokrenuti talase, bez zdravlja nisu mogući. A kada se vi ili neko vama blizak susretne sa zdravstvenim problemima, neminovno je da dođete do sljedeće stepenice koju morate preći. Zdravstvo.
Sav poraz društva u kojem živimo možda najbolje možemo vidjeti u bolničkim čekaonicama. U tim hladnim prostorima prepunim neke sive tišine. Nećemo to vidjeti ni u redovima u banci, čak ni u predizbornim skupovima, serviranim i ove jeseni, kao tamo.
Vidjela sam ga nedavno kako stidljivo gleda ima li neko skriveno slobodno mjesto i kako je sa olakšanjem u očima prišao stolici u samom ćošku čekaonice kada je ugledao da je prazna. Pomislila sam da tako može da okrene leđa ostalima koji sjede okolo, da u tišini izvadi svoje papire i nalaze. U tom trenutku, pred očima su mi prolazile stranice jedne od omiljenih knjiga kojoj se često vraćam – “Usta puna zemlje”. Taj običan čovjek, kojeg je ko zna kakva nevoljo-boljka dovela u takvu čekaonicu, baš poput junaka iz knjige, kao da bježi da nađe svoj proplanak, svoj mir daleko od svega i svih. Da li sam ja i ovog puta samo naivna, ali u svim tim ljudima koji bolesni čekaju, pa i u tom čovjeku koji mi je na tren zaokupirao pažnju, ne vidim nekoga koga zanima šta drugi ljudi rade dok sjede tako satima čekajući da ih prozovu udubljeni u vlastite brige; nego sam pomislila da i on, onako na prvi pogled pošten penzioner radničkog kova, sjeda u taj čošak kao u neki prostor nevidljiv ostalim ljudima, prostor gdje može skloniti stid zbog bolesti “o kojoj se ne priča” i na miru složiti svoje nalaze. Samo sam ga ja vidjela, sasvim slučajno sjedila sam tako da mi je jedino vidno polje bilo upravo taj njegov pronađeni ugao, a ostali su odlutali u bezizražajnim, umornim pogledima, ko zna gdje. To što sam pomislila, uz dozu sažaljenja koju uvijek osjetim kada vidim radničke ruke, kada vidim strah na licu ispisan ozbiljnim latinskim nazivima bolesti, to da mu je samo bio potreban tek djelić mirnog kutka da složi sve te silne papire nije baš bilo posve tačno. Istina, slagao je nalaze, ali u jednom momentu, kada ih je sve uredno složio u košuljicu, izvadio je novčanicu od 50 KM i stavio u zdravstvenu knjižicu. Uvijek u tim trenucima osjetim nemoć, čak i ljutnju. Ne, nisam bila ljuta na njega, kojeg je sigurno muka na to natjerala, nego na cjelokupan sistem koji je dozvolio da su obični ljudi poput kakvih marinaca obučavani da moraju dati novac da bi bili primljeni, pregledani, (iz)liječeni, šta god! U tom trenutku, iz misli me prenuo glas drugog penzionera koji je sinu govorio: “Kupi sestri čokoladu, ne mogu više čekati”… proplanci se tope i nestaju, mir je teško (pro)naći. Koliko grama mora težiti čokolada da nekome bude podstrek da radi svoj posao i da li se obraz, savjest i empatija mogu kakvom čokoladom uopšte mjeriti i kupiti?!? Kada smo postali do te mjere letargični i pomireni da se simboličan poklon, najobičniji znak pažnje doktoru koji vam je pomogao ili čak spasio život pretvorio u finansijsku obavezu neophodnu i prije pregleda? Kada smo i to prihvatili kao prirodnu neminovnost? Jesmo li ikada pomislili, bilo ko od nas, ako ne da se pobunimo nego barem kažemo: “Dosta je! Nemam novac, bolestan/ a sam i želim da me liječite, za to ste se školovali i obavezali, zar ne?!”
Sjećam se kako je moja prijateljica jednom rekla da je neko ko primi novac za medicinsku uslugu loš čovjek, što znači i da je loš ljekar. Prosta jednačina da ne može biti prostija. A u ovom poremećenom sistemu ljudski životi se odvaguju kao komadi čokolade na kilogram i, još češće i više, svežnjem novčanica. Tužno i jadno. Kako su se samo ona lijepa riječ, saosjećanje, ljudskost izgubili u nekom međuprostoru i kada nam se prijatno obrati neka prodavačica mi se maltene šokiramo, takve stvari nas više iznenade, nego neljubaznost, nedostatak empatije, bezobrazluk…
A, eto, opet ima dobrih časnih poštenih. Ne, nisam ja onaj ludi naivni idealista, utopista, nazovite me kako hoćete, ali istina je, ima takvih još i to nam ne daje samo nadu nego i pomaže da potpuno ne svisnemo, da se ne izgubimo u sumanutom lavirintu. Sjećam se, prošlo je sigurno i više od dva mjeseca od mamine operacije, kada sam došla sa njom da ona primi terapiju i kada je ušla unutra, a ja ostala na hodniku, prošao je hirurg koji ju je operisao u društvu drugog doktora, pričali su, ja sam samo rekla “dobar dan” ni ne misleći da me konstatovao, kamoli da me se sjeća. Stajala sam nekih desetak minuta u svojim mislima kada mi je taj isti hirurg prišao: “Izvinite, maloprije sam bio u razgovoru, samo da pitam kako je mama? Kako ste vi?” Nestvarno zvuči i izaziva divljenje svaki put kada se toga sjetim, i nakon toliko vremena… a on, ustvari, samo radi svoj posao, onako istinski i hipokratovski, iz najčistijih ljudskih razloga, a ne sa skraćenim radnim vremenom da bi se mogao posvetiti stranci!
Dok ne dođete u situaciju da morate biti u takvoj jednoj čekaonici niste ni svjesni koliko zidova i lavirinata je postavljeno ispred vas. A izlaz morate (po)tražiti sami! Teže to ide dok god se očekuje ona čokolada, dok god je ta neka “Milka”, “Dorina”, a ne stanje pacijenta, mjerilo da se ustane sa stolice i napravi par koraka da barem neko ko me je lošije nego ostalima ipak ne čeka 2, 3 i više sati. I dok god neko, poput maminog hirurga, ne vrati pacijenta koji donosi novac jer smatra da to nije način i da mu je teško da uopšte dalje ulazi u razgovor a kamoli liječenje pacijenta ako mu je ikakav novac ponuđen! Srećom, ima još mnogo takvih doktora poput maminog hirurga, predanih i izuzetnih onkologa, medicinskih sestara za divljenje, medicinskog osoblja koje na banjalučkoj hirurgiji čine čuda u neuslovima… da nema, tek bi onda sve bilo izgubljeno i ovo tamniji vilajet nego što jeste! Jedino što mora biti jednako za sve, bez izuzetka, kao i da se malo poradi na organizaciji da pacijenti ne čekaju tako dugo. Da se konačno uveže taj sistem – od porodične medicine pa do onih daljih karika, da se ne gubi toliko dragocjenog vremena u hodanju, čekanju. Mislim da se može kada se hoće. Samo se treba baviti životnim reformama, na svim poljima, a ne političkim referendumima. Jer, kao što davno reče moj tata: “Ne interesuje me ako je predsjednik Indijanac, crnac, svemirac… samo da živimo normalno, da dobijemo što smo zaradili i zaslužili”. Eto, još jedna prosta jednačina. Ali možda su predsjednik i upravljači našim sudbinama preskočili najobičniju tablicu množenja, pokvarili im se digitroni, šta li?! Zato smo mi tu da ustanemo, kažemo, pitamo, da ne čekamo pasivno… tu smo da pustimo glas, da se obratimo nadležnim institucijama sa konkretnim pitanjima kako da se olakša i organizuje dužina čekanja na preglede, terapije. Ne moramo se buniti, biti drski ili bezobrazni ako to nije u našoj prirodi. I ne trebamo. Samo trebamo ustati. Nismo arhitekte koje su zajedno sa medicinskim stručnjacima smišljali i pravili medicinske čekaonice, nismo mogli naručivati instrumente potrebne za preglede pa da umjesto kojeg dunuma voćnjaka bude možda još jedan CT ili neki drugi aparat da se ne čeka mjesecima nego kraće jer nekome je nekoliko mjeseci možda kasno. Nismo “oni koji poznaju materiju” ali nikako nismo nebitni i nevidljivi. A oni su tu zahvaljujući nama. Oni su tu zbog nas.
Sada smo tu gdje smo i nema nazad, zato barem naprijed krenimo podignute, a ne pognute glave. Jer, dok god ne bude tako, ne mislim samo na očekivanje novca nego i na nedostatak posvećenosti i empatije u profesiji koja bi toga trebala imati u najvećim količinama i dok god ne bude jednako za sve, biće onako kako sam vidjela vlastitim očima:
a) visoki zvaničnik vladajuće stranke će “preskočiti” svih petnaestak ljudi u čekaonici (pacijenti sa raznih odjela, oni koji idu na hemioterapije i ostali koju su na tu uslugu čekali nekoliko mjeseci) u pokušaju da odmah uvede suprugu na CT pregled (i koja je sestri rekla da je “izletila” s posla),
b) medicinska sestra će ljubazno, sa osmijehom i pod ruku odvesti velikog prijatelja predsjednika republičkosrpskog naroda gdje treba, dok mnogi čekaju i 2, 3 sata da ih prozove, bez obzira na to koliko im je loše. U oba slučaja, ustala sam da se malo “raspitam” za one koji su sjedili oko mene. Pa je tako u slučaju a teži pacijent ipak ušao prije pomenute dame na CT, a u slučaju b medicinska sestra se, kada je otpratila VIP pacijenta, vratila da pomogne i “običnom” pacijentu kojem je bilo najlošije tog jutra u onkološkoj čekaonici. Ali meni je potpuno prirodno da pitam, normalno da ustanem i tražim, pogotovo za one koji su slabi i bolesni, a vama?
Svašta ćete vidjeti i doživjeti “hodajući po doktorima”. A možda nećete imati ne 50 KM da stavite u knjižicu nego ni par maraka za čokoladu. Pa, šta ćete izabrati?! Pasivno sjedenje u nekom nevidljivom ćošku ili, makar vas boljela svaka kost, ipak ustati, pitati, tražiti? Ništa posebno i veliko, samo svoja prava, ako već niste dobili ono što vam po svim zakonima pripada. Jer, možda nećete imati sreće kao moji najdraži da vam uz bolest u dijeljenju karata zapadnu i oni džokeri koji su donijeli one savjesne, časne; one koji liječe empatijom, stručnošću i srcem. A bolest je nemilosrdna, danas može pokucati na svačija vrata i ući će čak i kada se pravite da ne čujete da zvoni. I, ma koliko imali zaliha osmijeha, snage i volje, zbog nje ćete se osjećati poniženo. Ako već dođe, vama ili nekome vama bliskom, nemojte dozvoliti da budete i ponizni. Nikada.
Kada sam nailazila na najveće prepreke, nepravdu i zidove, kada sam morala još jače pumpati srce za svoje najdraže u trenucima kada im je pomoć bila najpotrebnija, dobijala sam čudesnu energiju. Možemo mi toliko toga. Samo moramo postati svjesni svoje snage.
“Za konkurs”