Ne mogu, ja kao Hercegovka, da ne vidim i ne čujem šta se to „dole“, blizu mene, krčka. Pitam Marka, sada, nakon Mostara, koji je odjednom postao centar Bosne i Hercegovine, o, i u kome se šapuće, izruguje, ismijava, optužuje, mrzi, ignoriše, pronalazi, opravdava, pitam ga šta sada kaže o mržnji? Je l’ naša, ili nam je data? Zbunjena sam, ne vjerujem, ili neću, ne mogu i ne želim da vjerujem da su ti i takvi mladići i djevojke reprezentativni uzorak mostarske omladine, naše omladine.
Gdje se to nalazimo kada zbog BOGA (imaginarnog lika), zbog boje kože, zbog imena, na ČOVJEKA pored sebe, gledamo sa nepovjerenjem, strahom i mržnjom?
Gdje smo to danas, ako smo de facto zaraženi virusima prošlosti, a de jure moderno društvo u procesu tranzicije i transformacije, i kako uopšte možemo dalje?
Mladi ljudi su 90-ih ginuli, ni krivi, ni dužni. Mladi ljudi danas se mrze, ni krivi ni dužni.
I ON je itekako umiješao prste u naše poslove. Podijelili smo se po svim mogućim linijama rascjepa, po svim mogućim kriterijumima, pa čak i onda kada nema potreba da se dijelimo, „neko“, a svi mi imamo tog „nekog“ za koga smatramo da je krivac (jer pobogu nikad “ja nisam ni za šta kriv”) i uvijek taj „neko“ nađe način da rulju, masu, jedinke bez mozga, zadojene nacionalističkom retorikom pokrene jednom rečenicom, jednom podjelom, jednim IMAGINARNIM NEPRIJATELJEM. On ima mnogo imena: Drugi, Drugačiji, Oni, Oni tamo… Bez obzira na ime, funkcija mu je samo jedna. Podijeli, pa vladaj.
Ponekad se osjećam kao da živim eksperiment.
Element za posmatranje: Bosna i Hercegovina. Recept: Dodati minimum tri religije, dozu nacionalizma, vjerske zajednice koje su odavno izgubile dodir sa religijom, spoljni element koji malo – malo pa donosi epohalna rješenja, saveze, izlaze, eventualno kazne, korumpiranu i pokvarenu političku „elitu“, slijepo praćenje „vođe“, malo nostalgije za autoritarnim sistemom, uništiti obrazovanje i svako malo čačkati. Kao što kaže Marko: „Slično kao kad boli zub, a ti jezikom čačkaš, ne možeš da se maneš…”
Sve to promućkati i posmatrati.
Ako su moje crne misli tačne, ako mladi ljudi u Bosni i Hercegovini zaista razmišljaju kao Ante (a Ante nije kriv, on je zapravo pomogao, dao nam je priliku da PREPOZNAMO problem, a mi ga ismijavamo i obilježavamo), svečano obećavam da ću se iz sve snage potruditi da budem dio statistike „odliva mozgova“. Da ću biti još jedna osoba koja je otišla „trbuhom za kruhom“.
Voljeću i Hercegovinu i Bosnu i Bosnu i Hercegovinu, ali izdaleka.
Čula sam da je takva ljubav najveća.
Ako pak nisam u pravu, omladino Bosne i Hercegovine, hajde da dokažemo da imamo čime razmišljati i da smo se civilizacijski ipak pomjerili sa mrtve tačke i odmakli od predrasuda i stereotipa zasnovanih na najiskrivljenijim mentalnim slikama. Dokažimo da smo izašli iz posleratnog stanja. Ako zaista jesmo.
Za konkurs.