Kad si gej na Balkanu prva emocija koju osjećaš je strah. To se pojavi kao emocija u ranim godinama, pred pubertet, prvo se pojavi duboko u želudcu kao osjećaj da nešto s tobom nije uredu a potom ta emocija iz želudca kao žuč crna, gusta, kisela ulazi u svaku kost tvog bića. Strah je ono što te oblikuje na kraju kao osobu drugačiju od ostatka istog svijeta. Onda se pojave svi ostali osjećaji kako godine idu-Izolacija, nelagoda, nemir, nelagoda, panika i na kraju se pretvoriš u crnu kašu žuči i otrova. U vlastitim mislima se stalno ponavljaju iste priče, fraze i rečenice i to su često uvrede-Pederu, pederčino, peško, peškić, muška kurva, primaš li u bulju ili gutaš, gdje ga voliš primiti, zna li ti mama da si peder, hoćeš da te naguzim, aj nam popuši, pederu, pederčino smrdljiva, odvratna, mrtva, prljava i bolesna prebit ćemo te, nabit ćemo te na kolac, umri, umri, umri…
Kad se konačno desilo da me prebiju bilo mi je lakše. Zaista mi je bilo lakše kad se konačno desio taj prelaz iz straha od toga šta mi se sve može desiti u ono što mi se već dešava. Bilo mi je lakše jer nije bilo toliko strašno koliko je u mojim mislima to bilo sve ove godine. Imao sam 17 godina, išao u srednju školu za grafički dizajn i cijelo vrijeme su me prozivali, na malom odmoru, na velikom odmoru, na pauzama, hodnicima i jednostavno se pretvorilo u normalno stanje da kad prođem iza mene netko nešto dobaci. Moje ime je Dalibor a moji silovatelji se zovu Mirza i Amar. Oni su mene svaki dan silovali svojim riječima, rečenicama i uvredama od početka srednja škole dok konačno nisu upisali fakultet a ja pomislio da je gotovo. Da je prestalo barem kad su njih dvojica u pitanju a onda jedne noći su parkirali auto ispred mene izašli sa još dvojicom momaka i krenuli da me šamaraju, udaraju u stomak, glavu i lice i ugurali su me u auto i odvezli u šumu. Moram sve ukratko opisati jer sami čin silovanja, udaranja, šutiranja i pišanja po meni nije zaista strašan toliko koliko su bile strašne moje noćne more prije svega toga. U mojim mislima su oni mene posipali benzinom i zapalili, nabili bi oštar kolac u moj čmar i gurali dok ne crknem, zaklali bi me…Odavno sam ja bio u paklu, oni su u mom umu već napravili najgore stvari meni i sad kad se konačno dešavalo da me vode negdje, na nešto, u nešto to se već sve desilo. Nije moglo biti gore od onoga što su mi već godinama radili. Izbacili su me iz auta, držali za ruke a onda bacili na zemlju, Mirza je prvi otkopčao šlic i pljunuo u šaku da me ”podmaže” tako je to nazvao a onda se zabio u mene, guzio me, smijali su se, on je baš uživao, rekao je kako sam prava pička, kako sam dobra, uska, glatka a kad je svršio u mene osjetio sam toplinu njegove sperme duboko u sebi kako u mlazovima ispunjava moja crijeva, baš sam ga napalio on je peder istinski a ne ja. A nakon Mirze išao je Amar, pa onda ova dvojica…Redaljka. Bolilo je naravno, bilo je i krvi, oh bilo je mnogo krvi jer su na kraju u mene zabili neku granu koja je bila na zemlji i smijali se kako mi iz guzice raste drvo koliko su je zalili. To su bile njihove šale na račun mog tijela, moje zadnjice, guzice, čmara koji više nikad nije bio moj. On je bio zaliven, obilježen i ovjeren sa njihovim moćnim alatima. Pravi muškarci. Balkanci. Bilo mi je neizmjerno lakše kad je konačno jedan od njih uzeo i kamen i okrenuo me i rekao da otvorim pederska usta i udario me. Tad je nastao konačni mir. Zaborav. Ljepota i lakoća nepostojanja. Dobro sam prošao.
Dobro sam prošao. To su rekli i doktori, policija i moj otac. Mogao sam ja umrijeti, ostati invalid, a ovako samo imam nekoliko šavova na unutarnjoj strani svoje guze, ne smijem se previše naprezati kad idem na veliku nuždu a opet čemu lijepe riječi-Ne smijem se natezati kad serem jer će popucati šavovi, imam hemeroide pojavili su se nakon toliko iritacije, a grana mi je rascjepala meso unutar crijeva pa je sad jako važno da moja guzica lagano izbaci sva ta sranja unutar mene. I da se o tome više ne priča. Moj otac se mene stidio, moja majka šutjela, policija me ispitala i sve se tu završilo. Krivična prijava nije dolazila u obzir. Ta sramota u kući nikome nije trebala ipak je to moja sramota ne njihova. Šta ćeš, budala ima svugdje, nećemo se sa njima po sudu ganjati zbog ovoga…Ne. Nikada.
To je bilo prije 20 godina. Više ne živim na Balkanu, radim u Švedskoj za jednu firmu vezano za dizajn i ambalaže proizvoda, imam sasvim normalan život. Redovnu platu, lijep stan koji će uskoro biti moj, divno društvo i dobar život. Nikad nisam ovdje doživio ni jednu ružnu riječ. Ne na osnovu svog izgleda ili nečeg sličnog. Naravno da postoje i ovdje uličari, lopovi, kriminalci i čitava mreža neonacista ali u krugu svakodnevnog života gdje se krećem nema toga, ljudi žive i vode računa o svom životu. Moj otac je umro jučer i idem nazad na sahranu. Radi reda. Za mene je umro on davno, davno kad me pogledao u bolnici sa tim pogledom koji je bio na granici žaljenja a onda osuđivanja. Bilo bi mu lakše da sam ubio nekoga nego da sam završio na operaciji zbog grane zabijene u dupe, baš ponižavajuće, to je nešto na što nijedan čovjek ne bi trebao da pristane na kraju krajeva. Možda bi trebalo uvesti barem izbor-Smrt ili grana u guzici pa biraj pederu. Barem toliko da budu milostivi naši dežurni mučitelji na Balkanu. Moja seksualna orijentacija je uništila moj odnos sa ocem. Sebe sam krivio mnogo godina, sebe sam smatrao odgovornim za sve ono što se pokvari jer ja volim muškarce. Ironično ja uopće ne volim muškarce. Ni najmanje. Ja samo volim da se jebem s njima s vremena na vrijeme. Nemam želju za momkom, mužem ni partnerom. Ne zanimaju me ni najmanje ali eto svi su mislili da ja volim muškarce, uvijek su me pitali volim li ja muškarce kad bi me upoznali. I ja bi uvijek pokušao da nađem odgovor jer to pitanje je ujedno i provokacija, poniženje i interes za moj seksualni život. Teško je naći odgovor kad si tinejdžer i ostaje ti samo osjećaj srama. Znate li zašto gejevi imaju zaštitni znak dugine boje? Zato što je u njima crnina od rođenja. I ta prekrasna dugina boja treba da se pojavi u crnilu kiše, blata, vode i žuči kao znak da svjetlost dolazi konačno. Dugine boje…Jadan je to znak kad razmislite malo bolje o njemu. Duga je krhka, prividna, nedostižna i neuhvatljiva. Njene boje jesu zanimljive ali uz nju uvijek ostaju kapi kiše, proloma oblaka, jada, tuge i čemera. Tako je uz mene sve do očeve smrti ostao u našem odnosu taj čemer i jad. Jedva smo se zagrlili na aerodromu kad smo se rastajali prije 20 godina. Jedva i taj dodir, kao da je na meni sva šuga i bolest ovog svijeta. Moja majka je bila drugačija ali nemoćna. Dok se spuštam u grad razmišljam o Mirzi i Amaru. Gdje su? Šta rade? Kako žive? Čudno je da nikad nisam u svojim mislima njih konkretno okrivio za ono što su mi uradili jer to bi svakako netko na kraju obavio za njih. Moralo je doći do toga. Do nekog prebijanja, udaranja, pljačkanja pa i silovanja. Moralo je konačno u tom životnom periodu kao zacrtano da naiđe netko tko će konačno obaviti u stvarnosti sve te prijetnje i uvrede. Netko je to morao biti jer mržnja prema gejevima, lezbejkama i svima drugačijima se dijeli ravnopravno a izvršioci kazne nad pederima su slučajan odabir.
U meni je nešto umrlo te noći kad su se zabijali u mene. Možda sam kao mladić i htio da imam dečka. Da imam homoseksualnu vezu u kojoj ćemo ići u kino, park, dijeliti stan i obaveze i voljeti se. Ne mogu se sjetiti vlastitih želja i simpatija jer je do trenutka mog silovanja najviše u meni bila ta crna žuč koja je oko mene stvarala ledene, crne i oštre špiceve koji su oblikovali moj karakter i strah u meni. Ne mogu se sjetiti kakav je uopće osjećaj imati simpatiju. Pokušavam da nađem nekoga u svojim mislima ali ne uspijevam. Ta crna tekuća žuč koja izbija iz mene kao otrov odmah probode sa svojim oštrim i otrovnim kandžama svaku lijepu pomisao na nekog muškarca. Zanimljivo je da nemam problem sa seksom. Ni najmanje. Uživam kad pušim kurac mladim momcima, zgodnim i potentnim likovima, volim sve u seksu a to najviše i nemam nikakvu traumu kad se u mene zabija neki pohotni mladi pastuh kojem inače platim i mora da ode kad se sve završi. Nemam prema seksu odbojnost ali imam prema odnosima odbojnost. Svi odnosi unutar mene i sa drugim ljudima su slomljeni na neki način jer sam gej na Balkanu. Bio sam to nekad i to društvo me definiralo, oblikovalo i na kraju slomilo. Nemam emocija prema Amaru i Mirzi ni prema drugoj dvojici kojima ne znam ime. Ne progone me noćne more, nemam traumu i strah, ne osjećam se nenormalno otkad živim u inostranstvu. Moja bolest je toliko velika da ja smatram normalnim kad čujem da je neki peder zapaljen u Siriji, prebijen u Sarajevu ili zaklan u Americi. To je usađeno u mene od malena kao normalna stvar koja prati moju seksualnu orijentaciju. Nasilje je meni prirodna stvar, prihvatljiva i sasvim logična. Nemam emocije kad čujem stravične priče iz LGBT zajednice šta rade ljudi drugim gejevima i lezbejkama. Kako ih otimaju, šišaju na ćelavo, siluju, snimaju, tjeraju ih da piju urin i da gutaju vibratore pred kamerama. To je meni sasvim prihvatljivo jer ne znam za drugačije. Kad čuješ sa 13 godina-Pušiš li ga muškima? Jesi li ga gutao svom tati? Hajde naguzi se da te sprčim…Ne možeš biti emotivan i ranjiv na te male priče o stravičnim mučenjima, progonima i na slike kako u Siriji bacaju momke sa zgrada jer su homoseksualci. To je sasvim prirodna stvar. Mi živimo u društvu koje to dopušta i zato se ja na Amara i Mirzu i sve njih ne mogu ljutiti, ne želim se osvetiti, ne zanimaju me kao osobe jer nije u njima problem. U meni je. Ja sam bolestan. To ti na Balkanu stalno govore, ponavljaju, i na kraju je to tvoja istina. Ja samo u sebi osjetim tu crnu žuč koja izvire iz mene ali samo je ja vidim. Možda bi ona nestala da priznam konačno sebi da nije normalno ono što mi se desilo i da se isplačem nekome ili nekad konačno ali ta crna žuč, njeni otrovni špicevi koji se zabadaju u moje meso i moj glas mi ne dozvoljava da se slomim. I onda ne pokušavam da ulazim u to. Sklonim u stranu svoje svijesti ono što mi se desilo i što se dešava svima koji su poput mene.
Dok ulazim u grad obavljam pozive, odgovaram na mejlove, čujem se sa mamom koja je u prepunoj kući porodice ali ja idem u hotel. Ne idem u svoju kuću. To više nije moj dom. Ništa od vega ovoga nije moje. Ja sam samo posjetilac nekog davnog vremena u kojem je umro moj otac i treba netko da baci zemlje preko njegovog tijela. Nije dočekao unučad da to odrade, da se rasplaču za svojim dedom i da bace zemlju sa svojim malim rukama preko njegovog kovčega u kojem spava svoj vječni san. Nije dočekao da mu nevjesta skuha kaficu, servira lokum, rodi nasljednike njegovog velikog prezimena koje je značajno za lozu Radovića, ništa od toga nije moj otac dočekao mojom krivicom. Moja je krivica i što je mrtav. Sve je nekako moja krivica. To je taj normalan osjećaj kad si peder na Balkanu, sve je tvoja krivica. Jer da voliš žene sve bi bilo normalno. Konačno bi život bio dobar. Normalan kao i sav ostali svijet. Bili bi kao i sav ostali svijet da ja nisam peder. Da ja ne volim muškarce. Moj otac bi imao mnogo unučadi, umro bi okružen sa velikom porodicom i ta smrt bi bila lijepa, ostvarena, normalna. Ali nije. I nije me briga za to. Kad čovjek pređe sve moguće odvratne osjećaje u sebi prema samom sebi dođe neizbježno do te tačke da mu postane svejedno. Istinski svejedno. To nije ona fraza ”Boli me briga” nije to takav osjećaj ovo je duboka praznina i ravnodušnost prema lijepom i ružnom. Nije ti više stalo do tuđih mišljenja, odobravanja, potvrde i više ti ne treba nitko. Do toga se dovedeš i to je dobra strana moje priče. Kad su me silovali, udarali i pljuvali baš mi je to trebalo da me oslobodi. Konačno se desilo ono od čega sam se plašio. Konačno je to zlo došlo u svom obliku i uradit će sad sve ono što sam preživio unutar sebe milion puta, u besanim noćima gdje me pale, okreću na ražnju, otkidaju glavu, kopaju oči i nabijaju, jebu me sa svih strana muškarci, jaki muškarci, frajeri, navijači, ipasni likovi, žestoki momci… Meni se desilo to i dalje više nema. Ima samo smrt. Nema više mnogo toga da se odradi izvana ni iznutra. Danas gledam parade, udruženja i borce za ista prava i nekad se čak nasmijem koliko su glupi. Kako je sve to beznačajno kad te uhvate četvorica likova i odvedu u šumu na jebanje i zabiju ti granu u guzicu kao ukras, kad te nađu nakon 12 sati u lokvi krvi slučajni prolaznici, izletnici, kad ti daju upute o gazama, mastima i šavovima koji su ti u čmaru i kako moraš gledati u WC-šolju kad se posereš ima li krvi. Sve su to jadne gluposti kad se nađeš u toj situaciji. Samo što oni to ne znaju a ja znam. Nakon mog napada došla je jedna divna djevojka iz jedne organizacije koja se bori za prava LGBT zajednice i ponudila mi svu moguću pomoć u zamjenu da podijelim svoju priču kao deklarirani gej. Zamisli. Nakon svega toga bi postao deklarirani gej. Kao komad mesa u mesari sa deklaracijom.
Dok sam sjedio u hotelskoj sobi s laptopom na krevetu, popio sam čašu vina i nasuo drugu, nakon tuširanja sam sjeo i nakon 20 godina ukucao imena i prezimena svojih nekadašnjih kolega. Promatrao sam kako Mirza izgleda sa svojom familijom, ima dvije kćerke i živi i danas u istom gradu, neke slike sa ljetovanja, udebljao se, ima malu ženu, djeluju sretno i normalno, prosječno. A kad sam potražio Amara duže je trebalo, bio je mrtav. Prije nekoliko godina je stradao u udesu, prevelika brzina i nije on kriv nego momak koji je preticao. Mrtav je. To je bilo sve o njemu i Mirzi. Nikakva dramatična otkrića, spoznaje i šokovi. Sve je bilo sivo. Mirza radi u čevabdžinici u blizini hotela, to sam vidio na slikama, vjerovatno je to nastavio sa svojim tatom da radi jer se tim bavio njegov otac za vrijeme srednje. I ništa više…
Sutra moram sahraniti svog oca. Razmišljam o tome da se napušim na prozoru hotelske sobe i da se natjeram da plačem, da nekako iz sebe izbacim ovo sve, ili da se napijem preko svake mjere ali onda odustanem. U meni je sve slomljeno. Nemam emocija ni za osvetu. Ni za plakanje. A najmanje za samosažaljenje. Da sam osvetoljubiv i da vjerujem kako bi mi osveta donijela nešto bolje sad bi prošetao do Mirzine čevabdžinice, sačekao bi ga, pratio bi ga i onda dok se najmanje nada zabio bi mu nož u vrat s leđa. I to bi bilo to. Ali u sebi nemam mržnju ni bijes prema njima. Toliko mi je karakter oštećen da se ne ponašam kao normalna osoba. Normalna osoba bi uradila nešto. Ja to više nisam. Na Balkanu je mnogo oženjenih homoseksualaca, momaka sa djevojkama, sa djecom, poslom i urednim životom. Oni su poput Mirze-Mirza je homoseksualac. Pederčina. Peder u pravom smislu riječi. Ipak je on najviše svršio, on je baš uživao u mojoj guzi, on je prvi zgrabio, ne možeš toliko svršiti u nešto ako te ne uzbuđuje, ne privlači i onda je kao i mnogi prikriveni pederi uzeo kamen i razbio mi glavu. Nije on mene mrzio već sebe kad bi vidio mene. Uvijek bi ga uzbudila moja guza, moje usne, moje tijelo a on nije moga i znao drugačije već sa nasiljem da mi priđe. Da konačno razbije pedera u sebi razbijajući mene. Svi oni to rade, tko imalo ima pedera u sebi i mrzi tog pedera on nađe drugog pedera i mrzi njega. Mirza je napravio dvoje djece svojoj ženi zamišljajući da je ona dečko, možda čak i da sam umjesto nje ja s njim u krevetu. Moje unutarnje stanje je čak i dobro s obzirom kad se zamislim nad paklom pedera poput Mirze. Oni su u još većem strahu. Panika ih progoni kao demon da netko ni najmanje ne posumnja u njihovu muškost, ponašaju se pod stalnim pritiskom na određeni način, vječno se boje svojih tamnih želja, svoje osobne žuči koja vrije u njima. Oni nađu nekog pokornog dečka koji im posluži za jedanput u autu i onda pobjegnu, blokiraju pozive ili mu zaprijete. Oni žive kao normalan svijet. Oni će dobiti unučad koja će baciti zemlju preko njihovih tijela kad konačno umru, za njima će se plakati, živjeli su dobro. A moj otac sutra to neće dočekati. Moj otac će umrijeti kao muškarac kojem njegov sin nije produžio lozu, nema unučadi, nema ničega, nema priče. Kad se sve to završilo i obavilo moja majka i ja smo imali samo jedan trenutak zajednički gdje me zagrlila, odsutno, daleko i znala je da se nećemo vidjeti dok i sama ne umre. Stranci. I sve to mi je savršeno normalno jer su me tako oni odgojili, sredina oblikovala, Balkan uništio i na kraju me ipak oslobodio. Konačno me oslobodio. Taj osjećaj sam imao na povratku u inostranstvo, u svoj stan, posao i život daleko od svega ovoga, blata, mulja, crnila i kiše. Sloboda a vi se jebite u svom normalnom životu.
Kad si gej na Balkanu prva emocija koju osjećaš je strah. To se pojavi kao emocija u ranim godinama, pred pubertet, prvo se pojavi duboko u želudcu kao osjećaj da nešto s tobom nije uredu a potom ta emocija iz želudca kao žuč crna, gusta, kisela ulazi u svaku kost tvog bića. Strah je ono što te oblikuje na kraju kao osobu drugačiju od ostatka istog svijeta. Onda se pojave svi ostali osjećaji kako godine idu-Izolacija, nelagoda, nemir, nelagoda, panika i na kraju se pretvoriš u crnu kašu žuči i otrova. U vlastitim mislima se stalno ponavljaju iste priče, fraze i rečenice i to su često uvrede-Pederu, pederčino, peško, peškić, muška kurva, primaš li u bulju ili gutaš, gdje ga voliš primiti, zna li ti mama da si peder, hoćeš da te naguzim, aj nam popuši, pederu, pederčino smrdljiva, odvratna, mrtva, prljava i bolesna prebit ćemo te, nabit ćemo te na kolac, umri, umri, umri…
Kad se konačno desilo da me prebiju bilo mi je lakše. Zaista mi je bilo lakše kad se konačno desio taj prelaz iz straha od toga šta mi se sve može desiti u ono što mi se već dešava. Bilo mi je lakše jer nije bilo toliko strašno koliko je u mojim mislima to bilo sve ove godine. Imao sam 17 godina, išao u srednju školu za grafički dizajn i cijelo vrijeme su me prozivali, na malom odmoru, na velikom odmoru, na pauzama, hodnicima i jednostavno se pretvorilo u normalno stanje da kad prođem iza mene netko nešto dobaci. Moje ime je Dalibor a moji silovatelji se zovu Mirza i Amar. Oni su mene svaki dan silovali svojim riječima, rečenicama i uvredama od početka srednja škole dok konačno nisu upisali fakultet a ja pomislio da je gotovo. Da je prestalo barem kad su njih dvojica u pitanju a onda jedne noći su parkirali auto ispred mene izašli sa još dvojicom momaka i krenuli da me šamaraju, udaraju u stomak, glavu i lice i ugurali su me u auto i odvezli u šumu. Moram sve ukratko opisati jer sami čin silovanja, udaranja, šutiranja i pišanja po meni nije zaista strašan toliko koliko su bile strašne moje noćne more prije svega toga. U mojim mislima su oni mene posipali benzinom i zapalili, nabili bi oštar kolac u moj čmar i gurali dok ne crknem, zaklali bi me…Odavno sam ja bio u paklu, oni su u mom umu već napravili najgore stvari meni i sad kad se konačno dešavalo da me vode negdje, na nešto, u nešto to se već sve desilo. Nije moglo biti gore od onoga što su mi već godinama radili. Izbacili su me iz auta, držali za ruke a onda bacili na zemlju, Mirza je prvi otkopčao šlic i pljunuo u šaku da me ”podmaže” tako je to nazvao a onda se zabio u mene, guzio me, smijali su se, on je baš uživao, rekao je kako sam prava pička, kako sam dobra, uska, glatka a kad je svršio u mene osjetio sam toplinu njegove sperme duboko u sebi kako u mlazovima ispunjava moja crijeva, baš sam ga napalio on je peder istinski a ne ja. A nakon Mirze išao je Amar, pa onda ova dvojica…Redaljka. Bolilo je naravno, bilo je i krvi, oh bilo je mnogo krvi jer su na kraju u mene zabili neku granu koja je bila na zemlji i smijali se kako mi iz guzice raste drvo koliko su je zalili. To su bile njihove šale na račun mog tijela, moje zadnjice, guzice, čmara koji više nikad nije bio moj. On je bio zaliven, obilježen i ovjeren sa njihovim moćnim alatima. Pravi muškarci. Balkanci. Bilo mi je neizmjerno lakše kad je konačno jedan od njih uzeo i kamen i okrenuo me i rekao da otvorim pederska usta i udario me. Tad je nastao konačni mir. Zaborav. Ljepota i lakoća nepostojanja. Dobro sam prošao.
Dobro sam prošao. To su rekli i doktori, policija i moj otac. Mogao sam ja umrijeti, ostati invalid, a ovako samo imam nekoliko šavova na unutarnjoj strani svoje guze, ne smijem se previše naprezati kad idem na veliku nuždu a opet čemu lijepe riječi-Ne smijem se natezati kad serem jer će popucati šavovi, imam hemeroide pojavili su se nakon toliko iritacije, a grana mi je rascjepala meso unutar crijeva pa je sad jako važno da moja guzica lagano izbaci sva ta sranja unutar mene. I da se o tome više ne priča. Moj otac se mene stidio, moja majka šutjela, policija me ispitala i sve se tu završilo. Krivična prijava nije dolazila u obzir. Ta sramota u kući nikome nije trebala ipak je to moja sramota ne njihova. Šta ćeš, budala ima svugdje, nećemo se sa njima po sudu ganjati zbog ovoga…Ne. Nikada.
To je bilo prije 20 godina. Više ne živim na Balkanu, radim u Švedskoj za jednu firmu vezano za dizajn i ambalaže proizvoda, imam sasvim normalan život. Redovnu platu, lijep stan koji će uskoro biti moj, divno društvo i dobar život. Nikad nisam ovdje doživio ni jednu ružnu riječ. Ne na osnovu svog izgleda ili nečeg sličnog. Naravno da postoje i ovdje uličari, lopovi, kriminalci i čitava mreža neonacista ali u krugu svakodnevnog života gdje se krećem nema toga, ljudi žive i vode računa o svom životu. Moj otac je umro jučer i idem nazad na sahranu. Radi reda. Za mene je umro on davno, davno kad me pogledao u bolnici sa tim pogledom koji je bio na granici žaljenja a onda osuđivanja. Bilo bi mu lakše da sam ubio nekoga nego da sam završio na operaciji zbog grane zabijene u dupe, baš ponižavajuće, to je nešto na što nijedan čovjek ne bi trebao da pristane na kraju krajeva. Možda bi trebalo uvesti barem izbor-Smrt ili grana u guzici pa biraj pederu. Barem toliko da budu milostivi naši dežurni mučitelji na Balkanu. Moja seksualna orijentacija je uništila moj odnos sa ocem. Sebe sam krivio mnogo godina, sebe sam smatrao odgovornim za sve ono što se pokvari jer ja volim muškarce. Ironično ja uopće ne volim muškarce. Ni najmanje. Ja samo volim da se jebem s njima s vremena na vrijeme. Nemam želju za momkom, mužem ni partnerom. Ne zanimaju me ni najmanje ali eto svi su mislili da ja volim muškarce, uvijek su me pitali volim li ja muškarce kad bi me upoznali. I ja bi uvijek pokušao da nađem odgovor jer to pitanje je ujedno i provokacija, poniženje i interes za moj seksualni život. Teško je naći odgovor kad si tinejdžer i ostaje ti samo osjećaj srama. Znate li zašto gejevi imaju zaštitni znak dugine boje? Zato što je u njima crnina od rođenja. I ta prekrasna dugina boja treba da se pojavi u crnilu kiše, blata, vode i žuči kao znak da svjetlost dolazi konačno. Dugine boje…Jadan je to znak kad razmislite malo bolje o njemu. Duga je krhka, prividna, nedostižna i neuhvatljiva. Njene boje jesu zanimljive ali uz nju uvijek ostaju kapi kiše, proloma oblaka, jada, tuge i čemera. Tako je uz mene sve do očeve smrti ostao u našem odnosu taj čemer i jad. Jedva smo se zagrlili na aerodromu kad smo se rastajali prije 20 godina. Jedva i taj dodir, kao da je na meni sva šuga i bolest ovog svijeta. Moja majka je bila drugačija ali nemoćna. Dok se spuštam u grad razmišljam o Mirzi i Amaru. Gdje su? Šta rade? Kako žive? Čudno je da nikad nisam u svojim mislima njih konkretno okrivio za ono što su mi uradili jer to bi svakako netko na kraju obavio za njih. Moralo je doći do toga. Do nekog prebijanja, udaranja, pljačkanja pa i silovanja. Moralo je konačno u tom životnom periodu kao zacrtano da naiđe netko tko će konačno obaviti u stvarnosti sve te prijetnje i uvrede. Netko je to morao biti jer mržnja prema gejevima, lezbejkama i svima drugačijima se dijeli ravnopravno a izvršioci kazne nad pederima su slučajan odabir.
U meni je nešto umrlo te noći kad su se zabijali u mene. Možda sam kao mladić i htio da imam dečka. Da imam homoseksualnu vezu u kojoj ćemo ići u kino, park, dijeliti stan i obaveze i voljeti se. Ne mogu se sjetiti vlastitih želja i simpatija jer je do trenutka mog silovanja najviše u meni bila ta crna žuč koja je oko mene stvarala ledene, crne i oštre špiceve koji su oblikovali moj karakter i strah u meni. Ne mogu se sjetiti kakav je uopće osjećaj imati simpatiju. Pokušavam da nađem nekoga u svojim mislima ali ne uspijevam. Ta crna tekuća žuč koja izbija iz mene kao otrov odmah probode sa svojim oštrim i otrovnim kandžama svaku lijepu pomisao na nekog muškarca. Zanimljivo je da nemam problem sa seksom. Ni najmanje. Uživam kad pušim kurac mladim momcima, zgodnim i potentnim likovima, volim sve u seksu a to najviše i nemam nikakvu traumu kad se u mene zabija neki pohotni mladi pastuh kojem inače platim i mora da ode kad se sve završi. Nemam prema seksu odbojnost ali imam prema odnosima odbojnost. Svi odnosi unutar mene i sa drugim ljudima su slomljeni na neki način jer sam gej na Balkanu. Bio sam to nekad i to društvo me definiralo, oblikovalo i na kraju slomilo. Nemam emocija prema Amaru i Mirzi ni prema drugoj dvojici kojima ne znam ime. Ne progone me noćne more, nemam traumu i strah, ne osjećam se nenormalno otkad živim u inostranstvu. Moja bolest je toliko velika da ja smatram normalnim kad čujem da je neki peder zapaljen u Siriji, prebijen u Sarajevu ili zaklan u Americi. To je usađeno u mene od malena kao normalna stvar koja prati moju seksualnu orijentaciju. Nasilje je meni prirodna stvar, prihvatljiva i sasvim logična. Nemam emocije kad čujem stravične priče iz LGBT zajednice šta rade ljudi drugim gejevima i lezbejkama. Kako ih otimaju, šišaju na ćelavo, siluju, snimaju, tjeraju ih da piju urin i da gutaju vibratore pred kamerama. To je meni sasvim prihvatljivo jer ne znam za drugačije. Kad čuješ sa 13 godina-Pušiš li ga muškima? Jesi li ga gutao svom tati? Hajde naguzi se da te sprčim…Ne možeš biti emotivan i ranjiv na te male priče o stravičnim mučenjima, progonima i na slike kako u Siriji bacaju momke sa zgrada jer su homoseksualci. To je sasvim prirodna stvar. Mi živimo u društvu koje to dopušta i zato se ja na Amara i Mirzu i sve njih ne mogu ljutiti, ne želim se osvetiti, ne zanimaju me kao osobe jer nije u njima problem. U meni je. Ja sam bolestan. To ti na Balkanu stalno govore, ponavljaju, i na kraju je to tvoja istina. Ja samo u sebi osjetim tu crnu žuč koja izvire iz mene ali samo je ja vidim. Možda bi ona nestala da priznam konačno sebi da nije normalno ono što mi se desilo i da se isplačem nekome ili nekad konačno ali ta crna žuč, njeni otrovni špicevi koji se zabadaju u moje meso i moj glas mi ne dozvoljava da se slomim. I onda ne pokušavam da ulazim u to. Sklonim u stranu svoje svijesti ono što mi se desilo i što se dešava svima koji su poput mene.
Dok ulazim u grad obavljam pozive, odgovaram na mejlove, čujem se sa mamom koja je u prepunoj kući porodice ali ja idem u hotel. Ne idem u svoju kuću. To više nije moj dom. Ništa od vega ovoga nije moje. Ja sam samo posjetilac nekog davnog vremena u kojem je umro moj otac i treba netko da baci zemlje preko njegovog tijela. Nije dočekao unučad da to odrade, da se rasplaču za svojim dedom i da bace zemlju sa svojim malim rukama preko njegovog kovčega u kojem spava svoj vječni san. Nije dočekao da mu nevjesta skuha kaficu, servira lokum, rodi nasljednike njegovog velikog prezimena koje je značajno za lozu Radovića, ništa od toga nije moj otac dočekao mojom krivicom. Moja je krivica i što je mrtav. Sve je nekako moja krivica. To je taj normalan osjećaj kad si peder na Balkanu, sve je tvoja krivica. Jer da voliš žene sve bi bilo normalno. Konačno bi život bio dobar. Normalan kao i sav ostali svijet. Bili bi kao i sav ostali svijet da ja nisam peder. Da ja ne volim muškarce. Moj otac bi imao mnogo unučadi, umro bi okružen sa velikom porodicom i ta smrt bi bila lijepa, ostvarena, normalna. Ali nije. I nije me briga za to. Kad čovjek pređe sve moguće odvratne osjećaje u sebi prema samom sebi dođe neizbježno do te tačke da mu postane svejedno. Istinski svejedno. To nije ona fraza ”Boli me briga” nije to takav osjećaj ovo je duboka praznina i ravnodušnost prema lijepom i ružnom. Nije ti više stalo do tuđih mišljenja, odobravanja, potvrde i više ti ne treba nitko. Do toga se dovedeš i to je dobra strana moje priče. Kad su me silovali, udarali i pljuvali baš mi je to trebalo da me oslobodi. Konačno se desilo ono od čega sam se plašio. Konačno je to zlo došlo u svom obliku i uradit će sad sve ono što sam preživio unutar sebe milion puta, u besanim noćima gdje me pale, okreću na ražnju, otkidaju glavu, kopaju oči i nabijaju, jebu me sa svih strana muškarci, jaki muškarci, frajeri, navijači, ipasni likovi, žestoki momci… Meni se desilo to i dalje više nema. Ima samo smrt. Nema više mnogo toga da se odradi izvana ni iznutra. Danas gledam parade, udruženja i borce za ista prava i nekad se čak nasmijem koliko su glupi. Kako je sve to beznačajno kad te uhvate četvorica likova i odvedu u šumu na jebanje i zabiju ti granu u guzicu kao ukras, kad te nađu nakon 12 sati u lokvi krvi slučajni prolaznici, izletnici, kad ti daju upute o gazama, mastima i šavovima koji su ti u čmaru i kako moraš gledati u WC-šolju kad se posereš ima li krvi. Sve su to jadne gluposti kad se nađeš u toj situaciji. Samo što oni to ne znaju a ja znam. Nakon mog napada došla je jedna divna djevojka iz jedne organizacije koja se bori za prava LGBT zajednice i ponudila mi svu moguću pomoć u zamjenu da podijelim svoju priču kao deklarirani gej. Zamisli. Nakon svega toga bi postao deklarirani gej. Kao komad mesa u mesari sa deklaracijom.
Dok sam sjedio u hotelskoj sobi s laptopom na krevetu, popio sam čašu vina i nasuo drugu, nakon tuširanja sam sjeo i nakon 20 godina ukucao imena i prezimena svojih nekadašnjih kolega. Promatrao sam kako Mirza izgleda sa svojom familijom, ima dvije kćerke i živi i danas u istom gradu, neke slike sa ljetovanja, udebljao se, ima malu ženu, djeluju sretno i normalno, prosječno. A kad sam potražio Amara duže je trebalo, bio je mrtav. Prije nekoliko godina je stradao u udesu, prevelika brzina i nije on kriv nego momak koji je preticao. Mrtav je. To je bilo sve o njemu i Mirzi. Nikakva dramatična otkrića, spoznaje i šokovi. Sve je bilo sivo. Mirza radi u čevabdžinici u blizini hotela, to sam vidio na slikama, vjerovatno je to nastavio sa svojim tatom da radi jer se tim bavio njegov otac za vrijeme srednje. I ništa više…
Sutra moram sahraniti svog oca. Razmišljam o tome da se napušim na prozoru hotelske sobe i da se natjeram da plačem, da nekako iz sebe izbacim ovo sve, ili da se napijem preko svake mjere ali onda odustanem. U meni je sve slomljeno. Nemam emocija ni za osvetu. Ni za plakanje. A najmanje za samosažaljenje. Da sam osvetoljubiv i da vjerujem kako bi mi osveta donijela nešto bolje sad bi prošetao do Mirzine čevabdžinice, sačekao bi ga, pratio bi ga i onda dok se najmanje nada zabio bi mu nož u vrat s leđa. I to bi bilo to. Ali u sebi nemam mržnju ni bijes prema njima. Toliko mi je karakter oštećen da se ne ponašam kao normalna osoba. Normalna osoba bi uradila nešto. Ja to više nisam. Na Balkanu je mnogo oženjenih homoseksualaca, momaka sa djevojkama, sa djecom, poslom i urednim životom. Oni su poput Mirze-Mirza je homoseksualac. Pederčina. Peder u pravom smislu riječi. Ipak je on najviše svršio, on je baš uživao u mojoj guzi, on je prvi zgrabio, ne možeš toliko svršiti u nešto ako te ne uzbuđuje, ne privlači i onda je kao i mnogi prikriveni pederi uzeo kamen i razbio mi glavu. Nije on mene mrzio već sebe kad bi vidio mene. Uvijek bi ga uzbudila moja guza, moje usne, moje tijelo a on nije moga i znao drugačije već sa nasiljem da mi priđe. Da konačno razbije pedera u sebi razbijajući mene. Svi oni to rade, tko imalo ima pedera u sebi i mrzi tog pedera on nađe drugog pedera i mrzi njega. Mirza je napravio dvoje djece svojoj ženi zamišljajući da je ona dečko, možda čak i da sam umjesto nje ja s njim u krevetu. Moje unutarnje stanje je čak i dobro s obzirom kad se zamislim nad paklom pedera poput Mirze. Oni su u još većem strahu. Panika ih progoni kao demon da netko ni najmanje ne posumnja u njihovu muškost, ponašaju se pod stalnim pritiskom na određeni način, vječno se boje svojih tamnih želja, svoje osobne žuči koja vrije u njima. Oni nađu nekog pokornog dečka koji im posluži za jedanput u autu i onda pobjegnu, blokiraju pozive ili mu zaprijete. Oni žive kao normalan svijet. Oni će dobiti unučad koja će baciti zemlju preko njihovih tijela kad konačno umru, za njima će se plakati, živjeli su dobro. A moj otac sutra to neće dočekati. Moj otac će umrijeti kao muškarac kojem njegov sin nije produžio lozu, nema unučadi, nema ničega, nema priče. Kad se sve to završilo i obavilo moja majka i ja smo imali samo jedan trenutak zajednički gdje me zagrlila, odsutno, daleko i znala je da se nećemo vidjeti dok i sama ne umre. Stranci. I sve to mi je savršeno normalno jer su me tako oni odgojili, sredina oblikovala, Balkan uništio i na kraju me ipak oslobodio. Konačno me oslobodio. Taj osjećaj sam imao na povratku u inostranstvo, u svoj stan, posao i život daleko od svega ovoga, blata, mulja, crnila i kiše. Sloboda a vi se jebite u svom normalnom životu.