Pokušavam uhvatiti vrijeme da zapišem sve ono nedorečeno,
sve neobjašnjeno,
ono što se prešutilo,
ono što se reklo nije a vrištalo je da se čuje.
Pokušavam sabrati trenutke vlastitog bijega od svega što mučilo me,
od svega što sputavalo je,
od svega što na javi je a ja sam pokušavao sanjati.
I sve što sam rekao nije ništa naspram zarobljene bujice tih luđačkih misli koje sam želio dijeliti a nikada nisam smio.
Pravdao sam se nedostatkom vremena, podešavajući prilike,
tražeći podobne momente,
i čekajući propustio gotovo sve što bilo je.
I dalje java je i dalje sve stvarnost je,
a ja i dalje izgubljen u svim dimenzijama sem svojim snovima.
Pa niti živim a živ sam,
a niti sanjam jer budan sam.
Borba je to u vremenu bez vremena sa mnoštvom trenutaka bez trenutka.
I svaki od njih prolazi,
isklizne,
nestane,
nikada se ne ponovi ma koliko da ga tražim.
I evo me sam.
Sam sada u ovom jedinom trenu koji sam našao. Konačno uhvatio vrijeme ali vrtlog je u glavi.
Milion misli rasipa se,
trga se u redove,
kao da mole koja će prva otvoriti put za javu.
A skoro svaka misao je njena.
Jer njoj sam ostao dužan skoro cijeli život.
Nju sam zarobio i pretvorio u neprepoznavanje.
Nju sam nagurao u njedra da se pitam kako još uvijek postoji i trag, a da se nije sva ugušila.
Zbog nje sam dan živio,
u tom osmjehu sunce kupao,
uvojcima kose vjetar ismijavao.
Zbog nje sam zavolio mjesec i te malene zvijezde bile su samo moje.
Umoran od samoće koju sam sebi zadao evo sjedim na toj klupi za dvoje i pričam.
Pričam si sjećanje nekog vremena, nezaboravljenog.
Utisnutog.
Najosamljenije mjesto u krugu sopstvene samoće.
Pokidan.
Kasno je… prekasno za početak.
Prekasno i za kraj nečega što nikada nije ni počelo.
i sve je moglo biti san,
i java
i ta čarolija vjetrom nošena
da sam samo imamo snage tada izgovoriti sve što skrivao sam.
Ovako ostaje mi ta tupa praznoća
u kojoj pokušavam posljednji put pobjeći.
Previše je sjećanja,
a ja još uvijek isto kao i prvi put kada sam te ugledao,
volim te.
Volim te kao što nebo voli sunce.
Volim te kao što noć voli mjesec.
Volim te kao što rijeka voli obalu koju zapljuskuje.
Volim te kao što kap kiše voli da miluje obraz.
Volim te kao što vazduh udišem.
Volim te, eto tako nekako…….
Volim te u piramidalnom vrhu dvije longitude usmjerene u suprotnim pravcima lijevih i desnih strana omeđene kružnicom poluzatvorenog tipa kroz koju se presijecaju sve poluprave sa jednom početnom tačkom i drugom negdje u beskonačnosti podijeljeno sa svim korijenima logaritamskih trigonometrija u apsolutnoj vrijednosti negativnih brojeva zamišljenog triangla. Eto tako nekako volim te…