ZA KONKURS!
Voli, i samo voli…
Boje lišća u mom sokaku iz dana u dan mijenjaju svoje nijanse.
Jesen dolazi.
Te zlatne boje lišća izgledaju tako čarobno, bude neku maštu u mojoj glavi.
Kako samo volim ovu slobodu, ovaj mir i tišinu.
Čuje se cvrkut ptica, njihova jata odlaze u toplije krajeve.
Tamo gdje sunce grije i gdje će sigurne biti.
Sa prvim znakovima proljeća se vraćaju,
neće zauvijek napustiti svoja gnijezda, svoju zemlju…
A ljudi, koliko njih je otišlo, i nikada više viđeni biti neće.
Vratiti se ne mogu.
Ko pita za njihove neostvarene snove?
Koliko ljubavi je neuzvraćeno, koliko slomljenih srca je ostalo?
A borili su se za svoju zemlju, istu ovu kojom danas hodamo.
Zemlju natopljenom krvlju.
Zemlju u kojoj su vriskom molili da voljeni budu.
Da slobodno uzdišu vazduh, da slobodno trče zelenim livadama, da se raduju svakom čovjeku.
Da vole i voljeni budu..
Šta se desi?
Zar treba čovjek-čovjeka da se plaši?
Zar treba krv da se prolije?
Zar treba majka za sina da moli?
Zar trebaju suze tako da bole?
Zar nam je potrebno da MRZIMO?
A šta čovjek sebi dopusti, da uči dijete da mrzi nečiji izbor vjere, da razlikuje ljude po boji kože.
Pa zar ispod svake boje, bila crna ili bijela, ne kuca isti organ, zvani SRCE.
Zar trebaju srca mržnjom zatrovana biti?
Zar metak nekome presuditi mora, jer eto, on je Osman ili Ivan?
Zar treba jedno dijete da raste bez oca ili majke?
A kamo sreće da je samo jedno…ili nijedno.
I sve to zbog mržnje, koju čovjek sije.
Pa zar je teško VOLJETI i svakome ruku pružiti.
Zašto da se plašimo prostranih ulica, zašto da bježimo od džamije ili crkve..
Zašto da mrzimo, kada na ovom svijetu ima mjesta za svakoga.
Kada ćemo shvatiti da sve je prolazno, i da svi odlazimo ne noseći ništa.
Zašto da se dijelimo, kada pred Bogom svi smo isti…
Zašto je voljeti teško?
Koliko ljubavi bi bilo, da čovjek ne gleda boju kože, da mu nije bitno ko u šta vjeruje, da voli svoje i poštuje tuđe..
Brzo nestade moja čarolija.
Lažem sebe, lažem da slobodno dišem, da imam mir i tišinu.
I ove boje postadoše tmurne i hladne.
Duša me boli, jer tamo negdje, neko moli za posljedni uzdah, a majka moli svoje čedo da ljubi..
Sve dok je ove mržnje, od nas ljudi biti neće.