-Vojna pošta 100 kroz 3, mali grad na granici ..-
Mi malo stariji pamtimo lagane note i sjetne stihove grupe Zana, nastalim negdje u predratnim SFRJ vremenima.
Nema grada u bivšoj zemlji koji nije imao vojne stanove, kao i njihove prolazne stanare. Često su ti zidovi bili nijemi svjedoci neobičnih sudbina.
Dolazile su u njih čitave porodice, privremeno migrirajući iz Republike Hrvatske u Repubiku Sloveniju, iz R.Slovenije u R.Srbiju, iz R. BiH u R. Makedoniju ili iz R.Crne Gore u AP Vojvodinu, kao i unutar samih republika tadašnje federativne zemlje. Kombinacije su bile neograničene, gotovo šahovske. Važno je bilo da se uklapaju u neke vojne planove, činove, napredovanja, i sl., što nama običnim smrtnicima nikada nije bilo jasno. U ta povoljna vremena za vojsku, 70-tih i 80-tih godina prošlog vijeka, imali su dobre plate i smatrani su za neku vrstu specifične jugoslovenske aristokratije. Mnogi su im zavidjeli, čini mi se, ali nije sve bilo tako ružičasto.
Djeca iz sivomaslinasto-nomadskih porodica su često bila problematična kroz adolescenciju i stasavanje. Da li se radilo o prestrogim očevima, krutim oficirskim pravilima u kombinaciji sa popustljivim majkama, nisam kadar rastumačiti, još manje suditi. Sa sigurnošću znam da postoji puno primjera o nikada završenim ličnostima, zatim problemima sa raznim vrstama zavisnosti i drugim velikim roditeljskim mukama. Da li je često i ponekad neželjeno seljenje tih nježnih dječjih dušica uticalo na takav epilog, bilo bi zanimljivo istražiti.
****************************
Na prvom spratu moje zgrade, baš u mom ulazu, bilo je jedno takvo gnijezdo. 88m2 raspoređenih u prostrani, dvostrano orijentisani trosoban stan, danas je mnogima na našim prostorima samo udaljeni san. Od 1982. godine, kada je zgrada useljena, kroz njega promiču djeca, ljudi, životi.
Komšija K.K. je bio pukovnik i komandant kasarne u gradu. Njegove vojničke šapke koju je nekad nosio i pod rukom, hladeći oznojeno čelo, dobro pamtim. Stasit, visok, nekako trakast u vis, uvijek nasmijan kad nam se javi u prolazu. Odavao je utisak staloženog čovjeka koji zna šta hoće. U svojim odajama, svakoga radnog dana u 17 časova stameni Crnogorac je ponavljao ritual koji je kod mene izazivao nevjerovatni susret sa nepoznatim svijetom, zadivljenost i začuđenost. Kada bi se rijetko namjestila situacija da u to vrijeme kod kuće ostanem sam u dnevnoj sobi, žurno bih smicao majkinu bijelu zavjesu sa prozora, da što prije kleknem pored radijatora koji ne radi i primaknem uvo kod centralne radijatorske cijevi koja ulazi u parket i pod. Spuštala se tako u stan kod komše kao neki obrnuti periskop, elegantno usisana kockastim, ponegdje sasušenim parketom. Jasno, tu je bila najslabija izolacija i zvuk se mogao najjasnije čuti.
A onda je počinjao šou – komšo je vadio drevni instrument i počinjao ga gusla. Nekada, vjerovatno kad bi bio umoran ili neraspoložen, puštao bi pjesme sa kaseta. Uz guslanje, znao je i zapjevati. Nikada prije nisam čuo tako nešto i bio sam zapanjen. Dugo sam tu bezazlenu tajnu djetinjstva nosio sa sobom – zašto on to radi, šta njemu to znači, kakvi su to zvukovi, koji su to glasovi, ko su junaci o kojima pjeva .. Čitav jedan nepoznati svijet dječje imaginacije.
Kasnije, K.K. je prekomandovan u rodnu Crnu Goru gdje je neslavno završio u vojnoj smutnji raspada nam tadašnje zemlje, a prije par godina sam saznao i da je preminuo. Takođe, aberi kažu da je njegov inteligentni sin S., a moj vršnjak, u sumraku 90-tih pravio cirkus i silne probleme po Boki Kotorskoj, tako da je i to kumovalo odlasku K.K. na neko bolje mjesto. Komšo K.K., laka ti zemlja. Ne znam gdje su i šta rade supruga R i ćerka V. Komšo, laka ti zemlja.
Nakon njih, u predvorju rata, u stan se doselila vojna porodica B. Došli su negdje iz Hrvatske iako su pričali ekavski, što je svima u lokalu paralo uši. Ijekavica Bosanske Krajine je bila preponosna da joj neko tako nonšalantno ušeta u jezički šesn’esterac. Komšo B. bejaše pravi JNA oficir, nižeg rasta i zategnutog držanja. Uvijek svježe izbrijan i pristojan. Mi, dječaci ispred zgrade, nismo voljeli njegovog sina P. Niskog rasta, na ćaću, folirao se znanjem iz karatea. Mali razmetljivac je tvrdio da ima crni pojas. Nismo provjeravali. Dočim suprotno tome, ćerku B. mi dječaci rado pamtimo. Bila je simpatična, građe slične kao otac i brat – niski i zategnuti. Jedino što je ona imala goleme grudi, koje smo mi dječaci iz Kozarske 21a stidljivo obožavali, te sa nedostižnom čežnjom milovali pogledima. Nisu se dugo zadržali u stanu, te su vjerovatno otišli negdje na istok. Bilo je to vrijeme vraćanja na početne pozicije, ako je to još uvijek negdje postojalo.
U Hrvatskoj je već počinjao rat kada se u stan uselila treća familija, porodica B. Stasiti brka, srednjeg rasta, porijeklom iz okoline Dubice, vratio se u svoju Krajinu, zajedno sa suprugom N. i sinom P. Prihajali su negdje iz Našica ili Slavonskog Broda, ne sjećam se tačno. Komšo M.B. je gladio svoje brke i znao ponekad grohotom da se nasmije, energizirajući prostor oko sebe. Volio sam taj trenutak čiste, nesputane radosti, iako su tada već živjela vremena smrti. Komšinica N. je bila rijetko dobra žena i znala je, na našu radost, ispeći „štrudlnu“ i podijeliti je sa nama. Sestra i ja smo uživali jedući i istovremeno se smijući načinu kako komšinica zove štrudlu. Sin P. jedinac, se i nije baš proslavio, najblaže rečeno. Kažu da je trenutno u Njemačkoj. Nešto radi.
**********************************************************************
Nakon otkupa, porodica B. koja je poslednja obitavala u vojnom stanu, ga je prodala. Time je stan izopšten iz porodice vojnih stanova bivše SFRJ i sada živi neki svoj novi, civilni život.
On mirno, dostojanstveno i tiho ispraća neke nove ljudske sudbine u raslojavajućim vremenima.
Mi smo tamo gdje surovi kapitalizma svjetske periferije gasira do daske ..
Neka su nam Bog, Allah i Krist u pomoći, kad već nema vojne busole ..
Voljno.
Oguman