Hodam sredinom trotoara laganim koracima, glavom u oblacima i upratim ženu koja ide prema meni maše i rukama i nogama. Kako se sve više približava sve više maše i nešto govori ali je ne čujem. Mislim u sebi ne maše meni, ne znam ženu, ali pokušavam joj pročitati sa usana šta govori, no ne uspijevam. Konačno dolazi do mene i govori ‘auto ide iza tebe’, hvata me za ramena i sklanja u stranu. Stojim tako i čekam da prođe misleći u sebi kako sam nekulturna, hodam trotoarom kao da sam svijet osvojila, kao da auta ne mogu voziti trotoarom. U tom trenutku sam se postidjela jer je čovjek morao da ide mic po mic iza mene jer se ja ne čujući ga nisam sklanjala. Mora da je to bilo jako naporno i nervirajuće.
Na svakoj većoj raskrsnici postoji tabla na kojoj piše ‘Pješaci oprez! Poštujte signale ‘. Nikad ne prelazim na crveno, strpljivo gledam u semafor ali kad se upali zeleno svjetlo tu tek počinje borba, borba sa nervoznim vozačima. Ali opet ih nekako razumijem, počinje utrka ko će prije skrenuti on ili onaj prekoputa njega, pa još moraš stati i čekati tolike pješake da prođu. Ima i pješaka sporijih, starijih pa to ide mic po mic, pa žena vuče kese pada kiša pa se još bori i s kišobranom, a ti moraš onako sjediti u autu i čekati dok ona pređe konačno, a žuri ti se kao i uvijek, ceste ne trpe sporost.
Mislim da je rješenje da se ocrta linija za sprint na svakom pješačkom prelazu da se pješaci mogu pripremiti i da se postavi zvučni signal ‘priprema, pozor, sad’, kako bi ubrzali ove što malo sporije hodaju.
Pješacima je najdraže kad pada kiša, onaj pljusak fini, dok hodaš trotoarom držiš kišobran cijelo vrijeme horizontalno jer mokar ćes biti svakako ali eto barem da nema blata po tebi i čega sve ne iz one silne vode koja bi trebala oticati u šahtove. Također mislim da postoji neko pravilo da kada vidiš lokvu stisneš gas još jače, ali nisam sigurna.
Posebnu čar ima i led na pješačkim stazama, pa samo zamisliš da igraš u Labuđem jezeru.
Pješaci spašavaju jedni drugima život, jer jedan pješak sam ne može popratiti sve te signale. Tako sam jednom čekala zeleno na semaforu da pređem ulicu od četiri koraka i ugrozila sebi život. Nakon što se upalilo zeleno svjetlo, zakoračila sam i u tom trenutku me je žena povukla nazad dok je balvan (nemam drugog naziva) projurio kroz crveno. Od tada gledam na sve strane i u jednosmjernoj, jer nikad ne znaš kad je balvanu mrsko kružiti pa će skrenuti u suprotnu stranu. Ali navikneš se na sve to, ne trzaš se na škripu kočnica dok prelaziš ulicu, počneš redovno psovati i naučiš igrati onu igru korak ti pa on krene staneš ti stane i on i tako, jer propisi nisu propisi.
Moram priznati jednom sam prošla kroz crveno. Čekajući semafor prišao mi je deda, stavio ruku na rame i rekao ‘čekaj, ne prelazi još, ja ću ti reći kad ćeš’. Gledao je neprestano u jednu pa u drugu stranu sa tolikom dragosti i posvećenosti da sam ga pustila da me prevede preko ulice i to mi je bilo najsigurnije prelaženje koje sam doživjela.
Ako hodate ulicom na kojoj nema obilježena biciklistička staza, tada vam dolazi mala borba sa biciklistima. Kada čujete zvono sklonite se, međutim većina biciklista nema zvono pa morate obratiti pažnju, ako čujete bilo kakve povišene tonove a najčešće zviždanje skočite u prvi bliži žbun jer on ne namjerava stati. I još jedna stvar, ako vidite taksistu da skreće bolje ostanite gdje i jeste i sačekajte još jednom zeleno pogotovo ako nemate nikakvo osiguranje.
Dakle pješaci, pod ovim ‘poštujte signale’ se misli da je semafor zadnje što će te pogledati. Signali su dakle svuda oko vas i naučite ih kroz praksu i nakon što provjerite prvo te signale,dalje pogledate na semafor jer semafor nikad nikog nije udario. I ostanite kod kuće ako je to moguće, izađite ako baš morate jer stvarate gužve i nervozu na cestama.