Prije svega, treba reći da je vlast u RS katastrofalna! Ona ne raspolaže odgovarajućim ljudima (kadrovima), nema političku ideologiju, nema strategiju i politiku društvenog i ekonomskog razvoja. Zbog ličnih i grupnih interesa, i po cijenu korupcije i kriminala, ima samo stalnu želju da vlada. Istina, kroz populizam vlast je savršeno razradila tehnologiju vladanja. Bez obzira na loše, i sve lošije, rezultate vladanja, skoro je nemoguće da bude sankcionisana ili sklonjena. Međutim, populizam je laž i prevara! Time je i takva vlast lažna i prevarantska.
Proizvod te i takve vlasti, u RS, je opozicija. U demokratskim sistemima vlast stvara i podržava opoziciju kao korektora svojih postupaka i djela. Ali, u nedemokratskim sistemima (režimima kakav je u RS) to nije slučaj. Za njih opozicija može biti opasnost, tako da se ona od strane vlasti kontroliše i prividno održava kako bi se stekao utisak (lažne) „demokratije“. Vlast nju takvu, stalno, koristi i fingira za svoje ciljeve. U opoziciji instalira svoje ličnosti, inscenira situacije, i kada treba upotrebljava ih. Po završetku posla na odgovarajući način iskorišćene zbrinjava u institucijama sistema, koji propada. Tako su državne i lokalne skupštine pune „preletača“ i „papaka“, ljudi koji su „prodali vjeru za večeru“. Zbog toga se, često, kaže „kakva vlast, takva i opozicija“. Ipak, i ovakva opozicija ima želju za pozicijom. Da bi je ostvarila, osnovne probleme joj, dakle, čini: uslovljenost od strane vlasti, skromno znanje i ograničene vrline.
I da kojim slučajem osvoji poziciju, što graniči sa nemogućim, ovakva opozicija nije rješenje. Ona će biti, kao u onom popularnom stripu, „Kalif umjesto Kalifa“ ili što bi narod rekao „sjaši Kurta da uzjaše Murta“. Opozicija se samo žali i kuka i deklarativno poziva na smjenu vlasti. Jer, „dosta je bilo, dosta su se ugradili“ ili „trebaju postiti malo i druge“ itd. A vlasti, ogrezloj u moći, ni na kraj pameti nije da se odrekne pozicije, jer gubi bogatstvo i privilegije. Sve to čini u populističkom maniru, sa parolama „ako nas ne bude (na vlasti – pr.) neće biti ni RS“ ili „vidite kakvi su oni drugi (opozicija - pr.)“.
Vrline su izgubile na značaju u društvenom i političkom život RS. Za ostvarenje sreće i dobrobiti se ne biraju sredstva. Pri osvajanju i održavanja vlasti poroci (grijehovi) koristoljublja i vlastoljublja su postali redovni, normalni, čak i legalni. Ali nekad davno, još u Staroj Grčkoj, nije bilo tako. Jovan Dučić u besjedi O sreći („Blago cara Radovana“) kaže: „Mnogi ljudi nisu ni život smatrali glavnom srećom. Epiket priča kako je Vespazijan poručio jednom senatoru stoiku da će ga ubiti ako ode taj dan u senat i bude tamo besedio. Ovaj mu je odgovorio da će ipak otići taj dan u senat i govoriti, dodavši: ´Tvoje je da me ubiješ, a moje je da umrem bez straha´“. Vrlina je sreća čovjeka i društva, poroci su nesreća. Tako, Dučić u istom tekstu navodi: „Dve su prave i najveće čovekove nesreće: nemati zdravlja i nemati prijatelja. Međutim, i iz jednog i drugog ima izlaza: čovek (sa bolestima - m.pr.) ili prezdravi ili umre, a sa prijateljima ili se izmiri ili dobije nove prijatelje. Čast je najteže ponova zadobiti ako se jednom izgubi. Zato su svi drugi gubici samo lični, a ovaj pogađa porodicu i zemlju, a ako je posredi veliki čovek, onda pogađa i njegovu ideju.“ Vrline vode razvoju ličnosti i društva, dok poroci vode njihovoj destrukciji i nestajanju.
Dakle, u osnovi lošeg funkcionisanja vlasti i opozicije je koristoljublje, koje zajedno sa vlastoljubljem predstavlja gorući problem naroda i države.
A šta je lijek?
Opet neponovljivi Jovan Dučić, kada besjedi o Sokratu, kaže: „Ovaj božanstveni čovek, osuđen na smrt, rekao je pre presude za svoje tužitelje glumce i sofiste: ´Anit i Melit me mogu ubiti, ali mi ne mogu naškoditi´“…. „Sokrata su posle presude hteli da otkupe učenici, ili da mu pomognu da pobegne, ali je on radije ispio otrov, govoreći svoje poslednje pobožne reči: ´Treba žrtvovati jednog petla Eskulapu´. Drugim rečima: smrt je ozdravljenje.“
Ne, nije smrt lijek ili ozdravljenje. Ova priča naglašava, čega su se sve pojedini ljudi spremni odreći (pa i života) zbog časti, poštenja i drugih vrlina, kao šta i kako treba činiti kako bi prave vrijednosti došle do izražaja. Ili, kako u nastavku pisac kaže: „Kod mnogih ljudi je ideja o životu veća nego život. Svakako, prosti duhovi sve uproste, a inteligentni sve komplikuju; istina je po sredi i za srednje.“
Srbi poštuju Jovana Dućića. Ali zašto ga ne čitaju i ne slušaju? Zašto se ne ponašaju onako kako ih ovaj umni pisac i čovjek uči i savjetuje? Ne samo on nego i mnogi drugi, takvi. Međutim, slušaju prevarante i lopove, tako da prevare i lopovluk, u ophođenju sa drugima, smatraju normalnim, maltene poželjnim.
Šta je, onda, Rješenje?
Opet Jovan Dučić , u istom tekstu, kaže: „Glupost je nesumnjivo u osnovi svakog poroka i zločina. Treba najzad glupog lečiti klinički kao opasnog bolesnika. Velika je nesreća društva i države što poroci dolaze odozgo, a glupost odozdo. Od rđavih se možemo odbraniti, ali glupak je jedini zločinac koji nas unapred obezoružava.“
Za oporavak društva i države, inicijativa je na narodu. Nije on toliko glup da ne shvata da poštenje i odgovornost za političara mogu biti relativni pojmovi. Kao svakom čovjeku i političaru vrline u moralu i politici bi trebale biti osnovne. Vidjeli smo, nije uvijek tako. U procjeni postupaka političara, isto tako, treba imati u vidu njegove motive i karakterne crte. Naročito, ako je njemu politika (kao) profesija ili (kao) sudbina. I u slučaju čvrsto iskazanih najboljih namjera, one (namjere, obećanja) nisu sigurnost njegovih ispravnih postupaka. Često se u životu postavlja pitanje: „Šta je sve čovjeka spreman učiniti za dobro (npr.) svoje porodice“. Većina odgovora je: „Sve, sve bi učinio za dobro porodice“. Ili „Nema te stvari koju ne bi učinio za dobro svoje porodice, pa i život vlastiti dao“. Lakše je podnijeti svoju smrt nego nesreću porodice. Nije slučajno što je Staljin, tokom svoje vladavine, lojalnost saradnika dobivao i održavao sa ucjenama zdravljem i životima njihovih najbližih. Po pravilu, čovjek (a pogotovo političar) u budućnosti ne može pretpostaviti moguće loše situacije i garantovati valjanost svojih postupka u njima.
Na uzroke trebamo djelovati da bi posljedice bile odgovarajuće i rezultati na kraju pravi. Kontrole su jedna od posljedica koje pokazuju stanje sistema, a ograničenja su uzroci zbog kojih on (sistem) funkcioniše na način kako funkcioniše. Iz tog razloga, da bi politički sistem jedne države bio demokratski i da bi opozicija bila kvalitetna, potrebno je da se vlast kontroliše i ograniči. Jedno od osnovnih ograničenja političara je broj i dužina trajanja mandata. I ovdje, nije slučajno da su SAD ograničile Predsjedničku funkciju na dva mandata u trajanju po četiri godine. Pogotovo, u eri populizma za jedan politički sistem i jedno društvo, nesmjenjivost vlasti može biti pogubna. Smijeniti dobru vlast, zbog ograničenja mandata političara, ne može biti toliko loše, koliko može biti ostaviti lošu vlast da neometano i dalje loše radi i upropašćava društvo. Dobar politički sistem se najčešće obnavlja dobrim, a loš politički sistem radi i samo radi loše. Dobar politički sistem (demokratiju) je teško stvoriti ali, kada se stvori, još ga je teže razgraditi. Loš politički sistem vodi narod i državu u nestajanje.
Zato, u ovom trenutku osnovni pravaca, za ozdravljenje društva, je da se na referendumu, od strane naroda, ograničiti broj i vrijeme mandata političara na izvršnim funkcijama u državnim institucijama. Jedan ili dva mandata, maksimalno četiri godine, na nekoj od izvršnih funkcija vlasti (Predsjednik države ili republike – pokrajine - entiteta, Predsjednik skupštine države ili republike – pokrajine - entiteta, Predsjednik vlade države ili republike - pokrajine- entiteta, članovi vlade (ministri)države ili republike – pokrajine - entiteta, …).
Treba koristiti referendume! Jer, od ovakvih političara, i pozicije i opozicije, se ne može očekivati da će skoro doći svijesti i savjesti i početi raditi na polzu (za dobrobit) naroda. Njima je u glavi, trenutno i jedino, samo lična i grupna korist.
Referendum će, uz bolju kontrolu vlasti i veće angažovanje opozicije, iz mnoštva naroda dati, matematički rečeno, srednju (ma kakva ona bila - pravu) vrijednost (rješenje), a kao što Jovan Dučić reče „istina je po sredi i za srednje“.
