Vjetar u kosi, kao motiv u fotografiji i filmu, daje optimizam. Nagovještava dah budućnosti u kojoj je sve moguće, odlučno kretanje naprijed, up-beat muziku iz Rokija. Vjetar u kosi je Amazonka u jurišu, djevojka na pramcu Titanka, vjetar u kosi je Džejms Din na harliju…vjetar u kosi je promjena, smjena frontova, i svako ga zaslužuje, bar sa vremena na vrijeme.
Vjetar u kosi je osnovno ljudsko pravo.
(Povjetarac u kosi je već privilegija. Savršeni povjetarac koji pirka kroz kuću i oko kuće, suši ti oznojeni potiljak da se ne prehladiš, povjetarac je ljubav na brazilski način u sunčano predvečerje, lepršave haljine i šareni kokteli…za najmanje četiri osobe. Možda je Bosni i Hercegovini potreban i četvrti član predsjedništva. Četvrti član predsjedništva koji iznenada dolazi i rješava stvar?)
Mi smo podneblje nebu satkanom od guzica. Njihovi prdeži su naš vjetar u kosi. Istina, i ovi geografski vjetrovi nekad malo produvaju stvar, kao recimo Sarajevo kad okrene na jugo…kad šeher blista na čistom zraku, svjetlucav i nježan. Sarajevo je nježan grad, grad maza, ali eto, baš nad njim je naročito visoka koncentracija guzica.
Dok se svi oni isprde, pa još sve čestice iz auta i peći…ljudi se podaviše.
Tako, što se tiče vjetra u kosi, Sarajevu želim što više bistrih dana. Da svojom ljepotom osvaja i omekšava srca svakog ko ga pipne, posebno onih najtvrđih. Jer Sarajevo to može, da te pokosi po listovima kad se najmanje nadaš. Oni koji su zaljubljeni u Sarajevo ne mogu da mu čine zlo. Zato mu je zavođenje ljudi, neznanih i znanih, najizgledniji adut.
Možemo mi to sad, ako baš hoćemo, nazvati prostituisanjem ali nije pravedno prema istini. Svi znamo da je situacija više mazohizam u 50 nijansi sive, nego neka crno-bijela računica. Nema tu pravog prostituisanja, uostalom, ko to zna kako se tačno ljubav mjeri kad se ljubav prodaje.
I ako je najstariji zanat, preteča svih zanata, kako to da ga ne slavimo, nego je kao fuj. Moglo je i da se slavi, ipak je to prvi, najstariji zanat. Po nekoj logici, ma po svima poznatoj logici, zaslužuje počasno mjesto, konzervatorije i šta ti ja znam. Da se očuva, obradi, prouči, da se prati, razvija i oblikuje, pa da sad imamo najbolje i najdublje poznavanje najstarijeg zanata…Ne, mi smo to anatemisali, prognali iz iole pristojnog razgovora, iako svi znamo za fenomen prostituisanja i njegove beskrajne varijetete u praksi. Niko ne gaji iluzije po tom pitanju.
Međutim, zbog tabuiziranosti kurvanja, to je sramota, naš narod ne zna da se kurva, ne zna da se proda. Radi to nevješto, amaterski, seljački, ovi koji dolaze da nas jebu i da nam za to plate, dolaze pa nam objašnjavaju gdje sve treba da se namjestimo i kako da ga primimo. To je nedopustivo. Ko plaća taj zaslužuje kvalitetnu uslugu, prostitutku koja zna svoj posao.
Međutim, kad alternativa ne postoji, šta ćeš, objašnjavaš, i samo ako je voliš, ili si neki mnogo dobar dasa, gledaš da i njoj bude lijepo.
Da smo hladne glave prihvatili da je prostitucija kao začetnik zanatsva tek puka trgovina uvijek dostupnom robom, samim sobom, i da smo taj princip oslanjanja na uvijek dostupno odvojili od priče javnog morala, mogli smo njegovati stečena znanja i obučavati nove generacije, kao što ih učimo slova i tablicu množenja.
Prodavanje sebe je filozofska suština kako god okreneš, samo je sistem posrednika veći ili manji. Što je prodaja očitija farsa, odnosno kad se vidi da je neko prodao svetinju za siću, tad je potrebno mnogo posrednika, slojeva, nivoa i komplikacija, da se priča ispegla. Da na kraju poništava odgovornost krivca i relativizira žrtvu. Prostituisanje sa većim ulozima je razrađeno i sofisticirano, ima svoje zakone, institucije i mehanizme, i ono nadilazi okvire javnog morala.
Javni moral se uči da se zadovoljava bavljenjem sitnim prostituisanjem na nivou pojedinca. Na to ispucava svoju priču i pridike, a istovremeno njeguje taj fenomen i (be)sramno uživa u njemu. Time se odvlači pažnja i uvodi zamjena teza. Suština prostituisanja, osnovni princip, osnovna definicija, nije starleta u rijelitiju. To je najbanalnija manifestacija, a ne reprezentativni primjerak.
Dakle, prostitucija se prvo negira, pa banalizuje svođenjem na štraftu i minjak, i umjesto da se definiše tako da svako dijete može da prepozna i prijateljicu noći, i prostituciju na vrhu države, mi imamo sužavanje fenomena i svođenje definicije na samo na jednu, najprostiju manifestaciju. Na škart u univerzumu prostituisanja.
Tako napredni modeli, oblici i manifestacije prostituisanja napuštaju javni vidokrug i moral, i ostaju na raspolaganju povlaštenima.
Zato mislim da smo trebali drugačije. Smanjiti doživljaj sa moralisanjem, i pogledati sudbinu u oči. Ako se prodajemo, da se prodamo dobro.
Bosnu i Hercegovinu samo soft skills mogu da spase. Nema nam naprijed dok ne podignemo vještine najstarijeg zanata na viši nivo.
Obuci se kako umeš i isturi grudi,
Neka tvoja gola noga krene, nek polude ljudi.