..i slavim Matičnu ploču, Sveti Kod i Duh Čovječji, amin
Djecu treba odmah učiti informatici. Ne damo im da isprže jaje na plinu ili barataju nožem do ne znam koje godine, ali im odmah tutnemo neki ekran da se služe. Smartfon, tablet, računar, čim počnu da ih koriste, treba da nauče neke osnovne stvari.
Šta je podatak, a šta informacija
Neki dan u jednoj grupi na fejsbuku kolega postavlja „jedno lingvističko pitanje“. Zanima ga jesu li drugi primijetili da se sve više koristi „divan dan“ umjesto „rođendan“. Uz to prilaže sliku ekrana na kojem se vidi grafikon sa Google Trends.
Google Trends je jedna od opcija u stalnoj ponudi Googla, poput Google Translate.
Svaki od tih servisa ima neki svoj mehanizam, a Google Trends ima takav da pretražuje bazu traženih pojmova. Dakle, sve ono što su ljudi ukucavali u prozočić tražilice, Google Trends objedinjuje i izbacuje grafikone za zadati vremenski okvir. Najranije što može da obuhvati je 2004.
I zaista, za traženi pojam „dobar dan“, prikazani grafikon je pokazao kako je trend rastao od 2004. naovamo, i sa dna, došao do vrha i vrijednosti 100.
Šta to znači, ta slika priložena uz pitanje, kao da se slabo ko pita. Razvija se diskusija i razmjena mišljenja, kao da su pitanje i taj grafikon u savršenoj simbiozi ukazali da „možda svjedočimo rađanju novog jezičkog trenda“.
Stvar je u tome što je prikazani grafikon podatak, a shvaćen je kao informacija. Informacija je podatak stavljen u kontekst. Kolega postavljač pitanja je postavio pitanje i kreirao kontekst u kojem postoji mogućnost da fraza „divan dan“ kreće da potisne riječ „rođendan“. U taj kontekst je ubacio podatak o tome koliko često su ljudi guglali „divan dan“, a ne, recimo, koliko se „divan dan“ spominje u tekstovima na internetu, postovima blogova, objavama na fejsbuku, komentarima na društvenim mrežama.
To nije informacija o tome koliko je neka fraza zaživjela u narodu, već podatak koliko su ljudi guglali „divan dan“. Isti se grafikon može dobiti i za neke druge fraze. Štaviše, riječ „rođendan“ izbacuje skoro identičan grafikon – šta sad to znači? Da li se ti podaci uklapaju u željenu informaciju?
Primjer: Kolika je plata konobara u Litvaniji? Podatak: „500 eura“. Informacija: „mala“. Podatak od 500 eura je podatak koji se može koristiti u različite svrhe, izračun prosječnih primanja, obračun poreza, itd., dok je „mala“ informacija, ali nije podatak.
Koliko smo spremni da informacije uzimamo zdravo za gotovo ogleda se i u tome što ljudi ne obraćaju pažnju da li čitaju analizu stručnjaka, kolumnu novinara, post blogera ili anonimni fejsbuk status. Svi ti sadržaji imaju malne istu težinu i kredibilitet, svi su – tekst. A i taj tekst se često ne čita, već se pročita naslov i malo preleti u potrazi za ključnim rječima. To su one riječi koje te navedu da ostaviš komentar. Da izneseš svoje famozno mišljenje. Žurimo da iznesemo mišljenje, a često ne pročitamo pravilno, ili permutujemo slova, ili previdimo interpunkciju. Značenje je u pravilu doslovno, sve teže nam ide razumijevanje satire, ironije, sarkazma i uopšte, bilo kakvog prenesenog značenja ili apstrakcije.
Ne vjeruj nikome
Sljedeće pitanje je pitanje povjerenja. Povjerenja i povjerljivosti, privatnosti i zaštićenosti, internet se redovno opisuje kao opasno mjesto na kojem treba biti oprezan. Opasno ili ne, redovno smo tamo, najčešće totalno nezaštićeni i još više naivni.
Može se reći da najviše povjerenja ukazujemo Wikipediji. Tu guglamo datume, nazive, lijekove, naučne podatke. Sve nalazimo na Wikipediji, enciklopediji koju po definiciji može svako da ispisuje. Ne da može svako, već možemo i mi sami, Wikipedija nam daje tu moć da pišemo sveto slovo.
Međutim, nije ni to toliko važno. Čula sam da se literatura iz današnjih doktorskih disertacija nalazi u prvih pet rezultata na guglu. Dakle, doktori nauka gledaju prvu stranicu rezultata, pučanstvo što ne bježi od istraživanja se često zadovoljava Wikipedijom, a svima nama je najčešće dovoljno i ono što padajući meni ponudi kad tek krenemo da upisujemo traženi pojam u prozorčić pretraživača. Ako želimo saznati kako se pravilno piše Džoni Dep, dovoljno je da ukucamo „jo“ u polje „search“, i Johnny će se već naći u ponudi.
Znači ladno smo dobili nikad bolju informatičku tehnologiju, i teoretski možemo da pretražimo Pantine štrample na drugom kraju svijeta, a zadovoljavamo se ponudom iz padajućeg menija prije nego što smo uopšte kliknuli „search“!
Koliko mi samo povjerenje imamo u taj sistem, u tu mrežu uređaja i algoritama, naredbi i programa, a ništa o njegovim osnovnim elementima ne znamo.
Plašimo se da nas tehnologija ne dehumanizuje, a zapravo mi humanizujemo nju.
Vjerujemo jednom programu wikipedije, jednom softwerskom rješenju i njegovim načinima da kreira pouzdanost enciklopedije koja je po svim logikama zdravog razuma posljednje mjesto u koje treba imati povjerenja. Uprkos svemu vjerujemo u ljude sa druge strane žice, i kao da zanemarujemo hladnu ravnodušnost tehnologije i kroz nos joj upuhujemo ljudske koncepte morala i povjerenja. Kažem „kao“, a zapravo je ta ideja humanizacije tehnologije odavno tu. Izgleda da i čovjek stvara po svom obličju.
Tako su naučno-fantastična djela odavno predvidjela tehnologiju tako naprednu i sličnu čovjeku da joj je na kraju jedina želja da postane – ljudsko biće.
Krug se zatvara, bar tako slutimo, ali će ovog puta čovjek, koji je tvorevina u ovoj stvarnosti, postati Tvorac u virtuelnoj stvarnosti i robotici.
Savremena filozofska misao se već bavi pitanjima identiteta robota, jer u Japanu je, na primjer, stvar otišla tako daleko da su neka filmska predviđanja već tu. Hoćemo li zakonom urediti da nije okej silovati ženskog robota iako je samo robot. Šta uopšte znači „samo robot“. Šta čovjeka čini čovjekom, a šta mašinom, gdje je granica, šta je duša, i je li pravo na sopstvo rezervisano samo za nas.
I kako ćemo uopšte razmišljati o pravima robota kad još nismo savladali osnovna ljudska prava.
Ako pogledamo šta je nama naš Tvorac dao, u vjerskim skriptama stoji da nam je i ostavio i put do sebe, i slobodnu volju. Možemo šta hoćemo. Možemo biti anđeli i najgori šljam, i u toj slobodi smo, na primjer, svog Tvorca malo zakucali za krst. Nema toga što mi prema svetinji svog tvorca nismo hulili.
Malo je, što bi rekao onaj, licimurno projicirati na robote svoje destruktivne i nehumane sklonosti. U svakom slučaju, kroz definisanje odnosa prema robotu moraćemo definisati i svoju ulogu prema sebi i svom Tvorcu, bio to Bog, Zemlja ili roditelj. Krug će se istinski zatvoriti kad stvorimo nova bića u čije ćemo skripte i mi uspjeti upisati put do sebe, i tu slobodnu volju.
Mada je teško zamisliti čovjeka kojeg su razapeli roboti kako hropti na samrti „oprostite im, ne znaju šta rade“.
Šta je poenta ovog teksta?
Što je nekad bilo popunjavanje uplatnice ili pisanje molbe, danas je digitalno. Danas osnovna pismenost podrazumijeva tehnološku kulturu i pismenost. Kako god je ko doživljavao, ona je tu, i već je ovladala mnogim aspektima naših života. Red je da se utvrde osnovne stvari. Ne vjerujemo nikome i vjerujemo svakome. Čuvamo privatnost a dijelimo sve. Podali smo tehnologiji i dušu i tijelo, a ne želimo ni ime da joj znamo. Pustili smo se, štonokažu, ko tikva niz vodu.
I prethodna generacija je imala svoje tehnološke izazove – veš mašine recimo. Svaka je domaćica znala za šta koji dio služi, i kako da je isprogramira. Da, da, isprogramira. Znala je šta joj treba i znala je kako da mašinu iskoristi da to dobije.
Kako se danas pristupa tehnologiji, to bi otprilike bilo kao da u veš mašinu ubaciš malo gaća, malo knjiga, malo supe, šolju kafe – i pritisneš dugme sa dignutim palcem ili smajlijem. Pa šta bude, šta ponudi padajući meni!
U svakom smislu, na svakom planu, kasnimo u informatičkom opismenjavanju, a informatički sistemi nas rađaju i sahranjuju.