Piše: Zoran Janković
To što je kompletna Vlada, i naravno Željka, stavljena u funkciju promocije budućeg Dodikovog načelničkog kandidata Rogatice o trošku poreskih obveznika nije primijetio ni jedan novinar!? Jes’ kad bi se zezali! A nije nam do zezanja. Ako nisu pisali o tome ne znači i da nisu primijetili. Samo su mnogo mudriji od potpisnika ovih redaka.
Frka, trka, huka, buka u Rogatici. Peru se ulice (što se inače – ne radi) kreče fasade, šminkaju potemkinova sela oko glavne ulice, pozajmljuju stolice za novosređene prostorije u kojima će se zasjedati. Nije šala: došao premijer Džombić, ministri vladinih resora, doministri ministara i ministri do ministara. Era, Gedža, Bekić Beki, i naravno Super Sneki, i sa njima Zmija Veki, Siki, Viki, Riki, i naravno Željka. Dragičević Željka, naravno. Došla naša Vlada. Moja Vlada: sve moj do mojega.
Najvažniji vladini činbenici (činbenici-oni koji nas čine benama, prev. aut.), njih sedamdeset i pet, sa nešto malo manje „audija“ za koje pristojan čovjek ne zna ni koje su generacije, dogergali su se u Rogaticu. Na njima treptači, pred njima čistači, u njima inspicijenti i šaptači, i naravno Željka.
Prebrojao bih automobile ali nisam smio ni nosa da promolim napolje. Stvarno! Bojao sam se da me, kao onomad kad je jednom prolazio Tito kroz Rogaticu, ne pritvore, kao što su tada Boru Veljovića, Mincija i Ćebu. Uhapsilo ih i negdje sklonilo dok je Tile prošao. Tada sam, kao dječak, pripremio i zastavice da Mu mašem, ali mi pokojni otac nije dozvolio da dočekam Maršala. Ne iz političkih, više iz prozaičnih razloga. Prispjele nam šljive ranke, prezrele pa propadaju. Veli mi, tada, pokojni otac da me (već šta) Drug Tito, neće nam on šljive obrati. I tako: tada mi ne dade otac da vidim Titu, sada ne smjedoh da vidim Džombića. Iako me sada Džombić mnogo više „već šta“ nego tada Tito; mnogo, mnogo više.
O novinarstvu, rode, da ti pojem
Nego, stvarno, otkud Džombić i Vlada u Rogatici!? I naravno Željka!? Da ih je sprovelo u Foču, ne u Klinički centar već u onu drugu ustanovu, onu od republičkog značaja, to bi mi bilo jasno. Ovako: pitam se pitam???
Prorežimski mediji u iskreveljenim izvještajima saopštili su nam, dozvolite da sažmem, da rogatičko Šumsko gazdinstvo „Sjemeć“, sa šest miliona dobiti, posluje najbolje od svih i da se direktorima ostalih šumarstava koja negativno posluju ostavlja rok od 6 mjeseci do 1 godine da izrade planove za izlazak iz gubitaka ili će biti smijenjeni. I još nekoliko tehničkih detalja o radu šumarija je dogovoreno. I to detalja o kojima bi se, brat bratu, moglo odlučivati i na nivou nekadašnjeg SOUR-a. Da li je moguće da je sva ta frka bila zbog jedne polovne, proširene rečenice zaključaka? Ma kakvi, ni govora da je to!
Istina je kako se desilo da su držači mikrofona i nepostavljači pitanja, koji se lažno predstavljaju kao novinari, a kojih je u Rogatici bilo tog dana kao pljeve, još jednom dokazali da kvalitet i kvantitet nisu direktno proporcionalni. Naprotiv! Odavno njima duva ispod sedla. Novinarstvo je postalo jedna od najiskurvanijih profesija. Ljudi poture mikrofone i diktafone pod nos, sačekaju da političari izverglaju svoje, skrate to na minutažu koju im odobri urednik i – to je to! „Novinarstvo“. Klasični primjer nemješanja u svoj posao.
Ne da oni ne bi mogli da iščeprkaju esencijalne činjenice, nego im se to ne isplati. Podrepaškim novinarstvom vrebaju priliku da sjedu u krilo vladajućoj partiji. Mnogo je profitabilnije biti Pero Simić, Biljana Bokić, Draško Milinović, Gordan Milošević, Dijana Gajić, i naravno Željka nego Zoran Janković. I zaista jeste tako. „Od svog sporta najviše ne obožavam ove utakmice“, rekla bi jedna moja komšinica.
Kolariću paniću, pletemo se samiću…
Načelnik opštine Rogatica Radomir Jovičić i načelnik opštine Višegrad Tomislav Popović fizički mnogo liče. Prilikom jedne od posjeta Žepi, misleći da razgovara sa načelnikom Višegrada, Milorad Dodik obratio se Jovičiću (otprilike) sljedećim riječima: „Vidim da ti znaš svoj posao. Molim te nađi se ovom smetenjaku iz Rogatice. Prve ste komšije, vidiš da njemu ništa ne ide od ruke.“ Strašan blam za obojicu. Za Dodika i Jovičića.
Dodik je, dakle, odavno otpisao Jovičića kao kandidata na opštinskim izborima naredne godine. Zbog afere sa najvećom načelničkom platom u RS (3.300 KM osnovna plata, dok je osnovna plata gradonačelnika Banjaluke 3.500 KM), urođene mu nefleksibilnosti te konfrontacije sa ključnim ljudima OO SNSD-a Rogatica i oni su ga pustili niz vodu. A i narod, procjene su, ovog puta ne bi glasao za Jovičića. Da izbori zbog načelničkog kandidata ne bi bili izgubljeni potrebna je „svježa krv“.
Tu dolazimo do Milorada Jagodića, direktora „Sjemeća“ zbog čije promocije je i upriličena parada (ponosa) sa sjednicom Vlade u Rogatici, gdje su „audiji“ učesnika vrijedili više nego što ova varošica ima obrtnih sredstava. Sva preduzeća, banke i pojedinci u njoj zajedno. Iako je na posljednjim izborima kao kandidat SNSD-a za poslanika u NS RS doživio fijasko, pa čak i bio bijen kocem po glavi, boljeg od Jagodića, jednostavno – nemaju. On će im biti kandidat za načelnika na sledećim izborima. To što je kompletna Vlada, i naravno Željka, stavljena u funkciju promocije budućeg Dodikovog načelničkog kandidata Rogatice o trošku poreskih obveznika nije primijetio ni jedan novinar!? Jes’ kad bi se zezali! A nije nam do zezanja. Ako nisu pisali o tome ne znači i da nisu primijetili. Samo su mnogo mudriji od potpisnika ovih redaka.
Pored toga što je promovisan Jagodić, prikazanim sjajem audija, svitom i kitom, Vladom, Džombićem i naravno Željkom, željelo se još i anulirati negativne posljedice medijskih napisa i priloga plasiranih proteklih mjeseci i godina o Rogatici: „Rogatica na kraju svijeta“, „Progon“, „Neoružana pljačka u Rogatici“, „Rogatička tenderenja“…
Halooooo, „kolege novinari“, zar je stvarno toliko teško bilo ovo zaključiti i napisati!?
O tome ko je i kakav jeste Milorad Jagodić, bivši direktor „Agrokombinata“ (kojeg je i kupio pod sumnjivim okolnostima), bivši komunista, bivši esdeeseovac a sadašnji esenesdeovac, omalenog rasta i istog takvog morala, biće više riječi drugom prilikom. Jer, očigledno je, biće i povoda za to.
Ima mosta nema mosta (otvaranje zatvorenog, zatvaranje otvorenog)
Samo još par riječi o novinarima koji su „kod očiju bez očiju“. Vladina svita i naravno Željka, da bi posjetili d.o.o. „Drvolik“ prešli su preko mostića na lokalnom, periodičnom potočiću, kod netragom nestale fabrike „Sladare“. Most je dug oko dva metra. Iako je bradati Mevlid Jašarević sa bratijom kratkopantolonaša, čvrsto su tvrdili neki građani, onog jutra kad je putovao za Sarajevo da rafalima „išara“ zid američke ambasade doručkovao u jednoj rogatičkoj buregdžinici, to nema veze sa „ima mosta nema mosta“. Mislim da ni moja percepcija nije kriva. Naime, samo dan prije Džombićeve posjete, kao i dan nakon nje, mosta nije bilo. Tačnije bio je tu ali nije bio u funkciji, već se na ovoj izuzetno frekventnog relaciji išlo okolo-kole, kilometrima preko livada i njiva. I džombi. Naime minijaturni mostić (pleonazam u cilju dočaravanja) gradi se već dvadesetak dana. Otvoren je samo da bi svita prešla preko njega, pa odmah zatim zatvoren. Džombić mostom građani džombama. Ne figurativno, nego bukvalno.
Samo nekih pola kilometra dalje od ovog zatvorenog mosta, Džombić je svečano otvorio jedan drugi, veliki most koji je već dvadesetak dana otvoren; prešao je preko zatvorenog, koji je otvoren pa odmah po prelasku zatvoren, pa otvorio otvoreni most. Zbunih li vas ovim otvoren-zatvoren? Pa šta ću, i sam sam zbunjen, ja samo pričam onako kako je bilo! A samo dan pred premijerovo otvaranje ovog već otvorenog mosta vršene su popravke tog objekta čija je izgradnja završena samo dvadeset dana ranije. Neimari su esenesdeovci sa Sokoca, čuvena braća Čolovići.
Kako ovo ne primijeti ni jedan „novinar“ i ne spomenu ni u jednom izvještaju? A bilo ih je, iha-ha. I novinara i izvještaja.
Nema pare bez omare
Još packi kolegama. Ne packam ih ja sami se packaju. Naime, jedan od razloga zasjedanja Vlade u Rogatici bila je i fuzija a.d. „Stara Gora“ sa Š.G. „Sjemeć“. To je samo spomenuto u jednom-dva izvještaja, a više od petnaest sam ih što pročitao, što vidio, što čuo.
Prije sedam-osam godina šumarstvo je pocijepano na ove dvije firme. „Stara gora“ koja se bavi sječom i izvozom trupaca i izgradnjom šumske infrastrukture prodata je kroz akcije. Uglavnom njenim radnicima. Šumarstvu je ostao samo uzgoj i prodaja. „Nema pare bez omare“, rekao bi Nedeljko Žugić. Pošto omore, borovi, jele i smrče rastu sami, niti se okopavaju niti zalijevaju, preostalo je samo da se prodaju. E, upravo se time bavi Š.G. „Sjemeć“. Dok Starogorci svaki put kad hoće da nešto rade moraju da se „tendere“ sa njima. I tako, oko 130 radnika „Stare gore“ koji rade teške fizičke poslove naplaćuju loše platice, a čak i one postaju upitne. Za to vrijeme „Sjemeć“ samo prodaje zrela stabla i na taj način je akumulirao 6 miliona KM. Pošto nema svoj račun pare su u Banjaluci.
I, da, zapošljava članove SNSD-a. Za vrijeme direktorovanja Milorada Jagodića zaposleno je oko četrdeset članova vladajuće partije u Š.G. Ima tu žena koje se zapošljavaju po prvi put u šestoj deceniji života, kao i dječurlije kojima je najjača profesionalna referenca lijepljenje plakata SNSD-a na prošlim izborima.
„Sjemeć“ je nosilac „evropskog čekića“, odnosno evropskog certifikata o upravljanju i gazdovanju šumama po evropskim standardima i normama. A ti standardi nalažu i da se ne smije ostvarivati profit, odnosno da se sve zarađeno prodajom mora reinvestirati u predjele u kojima je izvršena sječa. Eto načina da koja KM od šume ostane i u Rogatici.
Fuzija „Sjemeća“ i „Stare gore“, ukoliko do nje dođe, a informacije o tome u javnost cure na kašičicu, biće jedina pozitivna tekovine ove po svemu farsične sjednice Vlade RS u Rogatici. Zaključak sa sjednice Vlade sa početka teksta koji se odnosi na direktore šumskih gazdinstava-gubitaša, a koji u slobodnoj interpretaciji glasi „što ste pokrali pokrali ste, sada imate godinu dana da to pokrijete papirima ili ćemo vas smijeniti“ a koji su svi mediji isforsirali u prvi plana, naravno ne u ovoj već u onoj finoj, suštine oslobođenoj formi, ostavljamo na slobodnu interpretaciju svakom čitaocu ponaosob.