Prije, oko mjesec dana, na Laušu je ,,iščezla" baraka MZ, napravljena davne 1970- godine, nedugo nakon katastrofalnog zemljotresa u B.Luci. Ne stigoh, da joj održim ,,lično opijelo", koje je – kroz moja sjećanja na polugodišnji ,,zajednički život" – zaslužila. Elem, kao ,,nadobudan omladinac"(tako smo se međusobno ,,prozivali"), u oktobru 1971. godine, uz saglasnost predsjednika Savjeta MZ Lauš , pok. Bore Šmita – otvorih disko-klub, po imenu ,,VISIBABA". U to vrijeme, nazivi -imena birtija , kao i svega ostalog, su bili ovozemaljski ili ti – okrenuti ka našem jeziku i ovdašnjim ,,toponimima". Ipak, da bismo bili ,,aktuelni", na ulaznicama u ,,Visibabu", dopisivali smo SNOWDROP. Ozvučenje, gramofon, mikrofone, gramofonske ploče sam, zajedno sa prijateljem Šandorom-Šanjom, dobavio iz Slavonskog Broda, gdje je Šanja, već otvorio svoj ,,diskač". Posebnu atrakciju smo, našim posjetiocima , priređivali sa plafonskim osvjetljenjem UV-lampe, koja je odašiljala svijetlo-plavi odsjaj, pri kojem se moglo vidjeti savim dovoljno da se ,,face" prepoznaju. ,,Svirali" smo ,tada (za mene – i danas) aktuelne Kridense, Black Sabbath, Santanu, Bee Gees, Equals… a od domaćih Indekse, Mišu Kovača…
Kako je Lauš , u to vrijeme, bio prepoznatljiv , jedino po ,,lauškoj cigli", za obezbjeđenje i održavanje reda , na svakovečernjem ,,visibabovanju", zadužio sam tadašnje prestižne ovdašnje razbijače: Trulu,Pekiju i Raku, koji su bili oduševljeni, jer su nam dolazile cure iz grada, kojima nije smjela faliti dlaka s glave. A, kao pravi domaćini, imali smo ,,u šteku" i domaće vino, našeg lauškog vinara Slovenca-Šošnje, pa se i za to -pročulo. Moja malenkost je ,,didžeisala", tačnije – pri svakoj najavi – urlikala, jer su tada bili uskopojasni mikrofoni,koje, ako ne ,,progutaš" , svi te blijedo gledaju.Sala je bivala sve popunjenija, a razlog je i to što su , tih godina, u B.Luci, disko-klubovi, tek počeli -zaživljavati.
Novac od ulaznica je ustupan Savjetu MZ (Bori Šmitu) za kupovinu opreme fudbalerima FK ,,Lauš".I, baš, kada smo sve fino utegli, krajem maja 1972. godine, zadesi nas – šokantni fijasko. Elem, na jednoj disko-večeri, sa željom da ,,osvježimo program", organizovasno TAKMIČENJE U NAJDUŽEM POLJUPCU. Da, baš -tako. Uz jednu od najdužih Santaninih kompozicija, 12 plesnih parova je, pod ,,strogim nadzorom Stručnog žirija", moralo plesati sa spojenim usnama! – Zamislite, šta su te budale radile u tom disku-klubu… Pa, to je širenje nemorala… Sramota, od tog Milanovog sina …! Lijepo se to razbubalo po Laušu, pa ta ,,zabrinutost za našu omladinu", dospjede do ušiju i mog ćaće Milana, uglednog prvoborca i ,,spomeničara", čiji glas u SUBNOR-a B.Luka je , i te kako – uvažavan. I, sad – viđo vraga- da Boro tako ,,obruka" svog oca. Nečuveno. Naravno, Boro je – trčećim korakom – otišao u SUP-a, vratio odobrenje za rad i – poslije toga – na Laušu (sve do osnivanja KUD ,,Sveti Sava", 2006g) – ,,ugledna lauška cigla" je – učvrstila svoj ,,prestiž".
Autor teksta: Boro Glišić