Nakon, kako novinari vole reći „sramnog poraza“ (baš me zanima da li postoji „nesraman“ poraz) naše nogometne reprezentacije u Rumuniji od njihove izabrane selekcije i naše pobjede „na guzove“ u Zenici protiv Albanaca, priča o nogometu u Bosni i Hercegovini ponovno je dobila maha, naročito poslije izjava izbornika Safeta Sušića o karakteru i načinu igranja pojedinaca i zalaganja na utakmici u Rumuniji, ali se povjetarac nezadovoljstva i sumnje mogao osjetiti i u komentarima nakon utakmice u Zenici.
Nijednu utakmicu, pa ni ovu protiv Albanije u utorak (07.06.2011.), nisam gledao uživo, ali sam je slušao uživo. Naime, svaku utakmicu, koja se igra na Bilinom Polju u Zenici, pratim, ali iz obližnjeg restorana (čitaj: kafane), tako da ton „imam“ uživo, a sliku na TV-u, zanimljiva kombinacija. Na bosanskohercegovački sport u cjelini, a posebice na nogomet kao njegov glavni eksponent, gledam sa, prije svega, društveno-političkog stajališta. Volim državu Bosnu i Hercegovinu i sve što je njeno, svakog sportistu, reprezentaciju, sportskog radnika, sportskog novinara, koji rade na promidžbi bh. sporta, a samim time i države Bosne i Hercegovine. Isto tako, logičkim slijedom, mrzim sve one, koji rade suprotno navedenom.
Zato nastojim hladne glave, ako je to uopće moguće na današnjem vaktu, gledati na stvari, procese, događaje i ljude, što se zbivaju na bh. sportskoj sceni. A gledati tim očima nije moguće, ako se nalazite među hiljadama tifoza, željnih pobjede, znoja, krvi. Jednostavno postanete dio te mase, ne razmišljate trezveno, kao nijedan pojedinac u tom trenutku. Osobni karakter, stavovi, mišljenja i ideje padaju u vodu, i formira se jedna nova „osoba“, ideja, razmišljanje, logika, kada se traži, kao što rekoh, znoj, krv – Pobjeda. Ne štedite grlo, dlanove, tijelo, odjeću, nije vas briga da li će se neko požaliti na vaš zadah iz usta, čudan „parfem“, ili vas mjerkati, zbog čudne „tonaže“ boja… Vi ste u tom momentu glavni, sudite o svemu, vi znate kada je prekršaj, za žuti ili crveni karton, kada je aut ili ofsajd, start za penal,… ma vi SVE znate! U tim trenucima, satima, navijačka masa na stadionu, različitih godina, spolova, školske spreme, zanimanja, socijalnog statusa, političke ili bilo koje druge pripadnosti, je grupa ljudi koja se svjesno spušta na životinjski nivo, jer to želi, voli. Žele biti „životinje“, jer misle da će tako „natjerati“ svoje ljubimce na „bijeg“ od aždahe zvana „poraz“ u zagrljaj sigurne Pobjede.
Nažalost, nema tih „životinja“ ili motke, koja će naše manekene, šminkere, glumce natjerati na „bijeg“, natjerati na pobjedu. Njima „životinje“ ne mogu ama baš ništa, jer su zaštićeni običnim papirom, dobro su čuvani i čuvaju se, jer vrijede milione eura, dolara. Naše šminkere i manekene ne zanimaju seljaci, razularena masa, njih zanimaju „samo“ „papirići“, i to je sve! Ko je, šta je Bosna i Hercegovina, ko su ti ljudi „s one strane žice“, zašto toliko viču, ma šta hoće??? Nisu nam oni dali noge vrijedne zlata, nisu nas oni „preporučili“ ili naštelali posao u vrlim nogometnim klubovima u Svijetu, nisu nas oni pomastili, pa smo toliko namašćeni! Naravno da volimo našu domovinu Bosnu i Hercegovinu, ali poslije sebe,…, tamo je negdje, pri kraju.
Iz mase je teško vidjeti, otkriti, šta, ustvari, rade naše „zvijezde“, mada je većini jasno, ali ne žele priznati drugima, možda čak ni sebi. Kako su naše zvijezde postale klasične balkanske seljačine, prototip izreke „kad se opanak popapuči“, kako se ponašaju na travnjaku, šepure, malo potrče, pa se valjaju, dotjeruju dresove, štucne, frizure… Na „običan“ svijet gledaju s visoka, na onu djecu, koja oči drelje kako bi ugledali, osjetili ili se fotografirali sa našim „zvijezdama“, a i to bude preko one stvari…tugaljivo, žalostivo. Sramota! Važnije je pokazati auto koje voziš, i što reče „Zabranjeno pušenje“, guta para, koka povazdan.
Kada, poslije završene utakmice, pitate onu masu kako je bilo na utakmici, reći će odlično, pobijedili smo, a nisu svjesni, ili ne žele sebi priznati, da su nas ljudi više pritegli, te pobjede ne bi bilo. Jer, tek kada se otisnemo u visine, vidimo svu bijedu i jad naše aktualne nogometne reprezentacije, tačnije pojedinaca, koji bi, kao zvijezde, valjda, trebali voditi u nove pobjede. Vidimo svu dvoličnost, licemjerstvo, egoizam. To bosanskohercegovački narod nije zaslužio, pa tako ni oni nisu zaslužili da predstavljaju našu domovinu! Jer mnogi Bosanci i Hercegovci su krv svoju lili, da bi oni reprezentativci bili!
A možda je sve ovo dio nekog dogovora. Ne bi bilo prvi put da se, na ovakav način, diskreditiraju neke osobe, pa druge dovedu kao spasitelji, kojima se divimo, odmah poslije Tita.