Pise: Ljiljana Zovko
Zbog njih gradovi više nisu isti. Ne mirišu isto.
Zbog njih se osnivaju klubovi starih mostaraca, zagrepčana, sarajlija..
Stavlja se veto na ljubav prema gradu za odabrane.
One stare. Prijeratne.
Zbog njih više ništa nije isto.
Zbog onih istih zbog kojih ti je srce drhtalo kao maslačak na vjetru.
Onih na traktorima.
Onih izgubljenih pogleda.
Onih koji su u jednom trenu panike koji imaš na raspolaganju u zavežljaj uspomena stavili…
Što bi ti stavio da imaš jednu minutu da odeš iz doma u zavežljaj?
Sliku.
Uvojak kose.
Prve cipelice u kojima ti je dijete prohodalo.
Sliku majke.
Brata.
Gospe pred kojom je baka molila krunicu svako večer.
Onu koja ti je bila kao uspavanka. Koju šapućeš pred spavanje dijeci.
Zbog njih gradovi nisu isti
Zbog onih za koje si zbog tihe glazbe na tv-u i tužnih lica bio spreman dati život.
Ali samo taj tren.
Otjerani iz svojih domova, od svojih susjeda, u noći s jezom koja ledi krv u žilama.
Dočekivali smo ih, grlili. Obukli. Nahranili tu noć.
I zaboravili.
Ne, nismo ih zaboravili vrijeđati.
„On ti nije odavde, oni su ti iz Bosne, znaš, nekima je rat dobro došao“
A ne znaš bolan da je tamo ostavio triput veću kuću od ušljive kocke od stana koji mu je dat na korištenje iz kojeg si istjerao susjeda jer ti nije bio po volji. Pa si ga se poželio.
Do sada su se vrijednosti gradova mjerile po onim prije i poslije rata. Hoće li se sada mjeriti vrijednosti na one prije ovih poplava i poslije poplava. Ili nam treba novi rat.
Stižu neke nove rijeke izbjeglica. Opet ih grlimo i primamo u kuće. I spremamo im nove deložacije i zaborave. Sjeti se čovječe 90-ih. Traktori puni ljudskog mesa. Što živog, što mrtvog
Ponos, tuga, humanizam. Zastave…
Stižu neke nove rijeke izbjeglica. U tišini pomirenosti.
Nose nove zavežljaje.
I nove zaborave.
Zbog njih gradovi nisu isti.
Zbog njih su ljepši..