Bog je savršena umjetnost obmane u vremenima obnove nacionalnih bića. Zar ne vidimo to sa početkom stvaranja novih država na Balkanu od 1990 godine. Savršenstvo mitomanije, potkrepljeno religioznim riješenjem koje je čamilo i čekalo da stupi na pozornicu triumfalnim dekorom i ikonografijom ( počinje žurka ) To jedino može da ustalasa i probudi neviđene dimenzije koje se ogledaju u potrebi da se jedan narod kvalitetno odbrni od ustajalosti republičkog neznanja i socijalizma. E upravo se to dogodilo Jugoslaviji.
Ustvari dogodio se narod ( ekipa dolazi ), kao što to blagovremeno jeste bila uzrečica za sve zlo koje nas je rasteretilo neznanja ( iz najbolje namjere ). Tako sveznani i oplemenjeni krenuli smo na put slobode i dobrih namjera koje su na kraju loše završile upravo po narode koji su se dogodili ( gramofon svira ploče koje je neko donio ) Dogodili su se zato što su stari partizani mislili da vječno mogu biti mladi i koji nisu prepoznali momenat kada treba da se povuku i „proizvedu“ one koji će naslediti ideju ( niko ne sme da nas bije ). Ustvari sa svojim autokratskim stavom oni su odbojno djelovali na svoju djecu. Poslednje što se može desiti je ona čuvena rečenica da „Revolucija jede svoju djecu“. Pojela je svoje očeve u našem slučaju, a djeca su shvatila da revolucija nije ni postojala. Dakle, kada ne razmišljaš o budućnosti, već o sadašnjosti, vrlo lako može da ti se dogodi da postaneš prošlost. Ta prošlost nam se dogodila.
Vidite kako je jednostavno objasniti ono što se zbilo, nema tu neke mudrolije i filozofiranja o temi kakva je danas samo puka konsekvenca stvari. Ovako, dakako, nije bilo jednostavno reći i objasniti prije nego što se dogodilo ili „dogodio narod“. Narod se dakle opravdano dogodio, a razlog događanja je da nismo vidjeli dalje od danas. Sada, kada smo svi postali prošlost i kada razmišljamo uzalud o budućnosti, saplićemo se o stvari koje smo razbacali po terenu u bivšem naletu rastrojstva i nacionalnog otrežnjenja ( potpisivanje Dejtona ) Ustvari to je bilo pijanstvo koje nas tek sada probudilo, a mi mamurni gledamo šta je ostalo poslije velike žurke.
Poslije žurke ostaje ništa drugo nego nered. Popijeno piće koje su roditelji ljubomorno čuvali u regalu (Whisky, poklon od kumova za vjenčanje, šećerlema licitarskog srca koja je bila Očev poklon majci za vjeridbu i neke polomljene čaše od kristala) Ostaje ti jedino da se sa iskolačenim očima sablazniš dok ležiš ispod polomljene klub garniturice koju ti je otac digao na kredit 1986 za 29 novembar.
Primjećuješ da pored tebe, kod ugaone spava još neko, a kraj njegovih usta je povraćka, baš na tepihu koji je tri dana ranije tvoja majka oprala kod komšije na balkonu, prije nego što je krenula sa ćaletom u banju. Tebi ostavila stan i ti vidi kako ćeš dalje. A ti ne da nisi znao dalje, već si savršeno iskombinovao zabavu za šlog svojih roditelja. Drmaš prijatelja koji spava, a on ti onako još nesvjesan situacije i opsuje majku misleći ko zna šta mu se dešava, pošto mu se sinoć nije digao na djevojku koju si ti možda poslužio svojim udom. Al ko zna, obojica ste vjerovatno ostali suvi s obzirom da ste se bavili rivalstvom oko te jadnice. Drugar otvarajući oči, briše sline sa šustiklom tvoje babe, a ti padaš u nesvejst ( iz koje nisi doduše ni izašao ) Čudan je taj mamurluk.
Tako je i Jugoslavija jedna velika kuća u kojoj se dogodila žurka, dernek koji će se pamtiti dok budemo adolescenti. Mi ustvari nikada nećemo odrasti, stalno smo tinejdžeri, još od kad je Aca Kralj ujedinio klince pod jedan krov. Acu ubiše, a Tile nastavi putem i reče nam da sad ne skrećemo nikud, al kao što to biva kod klinaca, na jedno uđe, a na drugo izađe.
Sada smo shvatili da treba da se probudimo i počistimo nered, al kako da to uradi jedan adolescent ( sakriti dokaze ). Ona vaza što je polomljena i leži na parketu ne može da se sastavi super-lepkom, ( štafeta mladosti ) a kristalne čaše za prvu godišnjicu braka tvojih roditelja su jedine u zgradi, a niko svoje neće da ti da od komšija, kako tvoji roditelji ne bi primjetili da nedostaju. ( zastave i grbovi ) Svima su one uspomena, samo si ti upropastio svoj regal i ordenje prošlosti u njemu. Strašni sud ti se dogodio i sada moraš da se suočiš sa stvarnosti. Kazna slijedi, a kazna je zabrana izlaska ( Den Hag ). Shvatio si da moraš otići do podruma i uzeti plastične kese za smeće ( kriminal u kriminalu). Drug odbija da ti pomogne i kaže da neće biti tu kad tvoji rodielji dođu ( zaštićeni svjedok koji će svjedočiti protiv tebe ). On odlazi, a tebi ostaje da se sakriješ u podrum ili pretvaraš se da si neko drugi sa lažnim brkovima ( prijatni komšija Dr Dabić ). Nervi su ti otišli od situacije, ostaje ti samo da sve pometeš i izbaciš i kažeš roditeljima još jednu laž, a to je da su te pretukli neki pljačkaši i ukrali sve što nedostaje ( negacija zločina ). Dugo spremaš svoju odbranu, još koji sat dok se ne bude čulo zvonce na ulaznim vratima, ako radi uopšte.
Roditelji zvone, ulaze , majka pada u nesvjest, a otac bogara na dan kada je vodio ljubav sa majkom. Dovoljno da odlijepiš lažne brkove i izgovoriš jasno svoje ime i prezime pred istražnim sudijom.
Ono kasnije što slijedi je nepotrebno da se govori. Uostalom tako se ustvari osjećaju naši veliki magovi zabave koju su nam priredili u proteklih dvadesetak godina. Da ovaj rat nije bio rat stranih plaćenika i ataka na Jugoslaviju govori činjenica da su svi akteri bili članovi familije. Ko to može unesrećiti sebe, kao onaj koji ima uzrečicu „ svoju ja …bo mater“. Dakle, dakle…. sve ostaje samo haška priča, a ovi koji žive na ovom tlu smo mi koji ovakvu situaciju na žalost možemo ovako ironično, sarkastično da objasnimo. Zar treba da se nešto pretjerano filozofira, oko toga, šta se dogodilo. Ništa se nije dogodilo, pametno ništa, samo jedna velika žurka u kojoj su neki pronašli kakav predmet u stanu pa ga ljubomorno strpali u džep. Drugim riječima, pozvali smo drugare da nas opljačkaju i popivši uz glasnu muziku polome sve u transu. Samsara ovih naroda počinje i završava sa nezrelošću.
Da se vratim na početak priče. Ko ne umije sačuvati savjest, pribjegava dobrom tripu o svijesti i uvodi religijske obrede koji će opravdati sve ono što nije sposoban da shvati. Nama je uvijek metafizička prisutnost bila draža od stvarnosti, tako smo uplovili u priču o nebesima kao jedinoj pravoj otadžbini.
Sačuvaj nas bože nas, ako nas čuje i ako još uvijek postoji…ustvari ako je postojao ikad. No s obzirom da smo i njega pretvorili u svoju naciju, mislim da je pobjegao dublje u kosmos uzviknuvši “Šta sam to stvorio!!!”