Jasno pamtim epizodu Očajnih kućanica kada dečko dovodi djevojku na ručak, a majka, planirajući da napravi ćufte po čuvenom receptu svoje mame, užasnuto govori „nemoj mi samo reći da je vegetarijanac!“
Odlično se sjećam kako sam se nasmijala tome.
Ima ljudi koji pamte koliko dugo ne piju, ili ne puše, međutim, ne znam tačno otkad ne jedem meso. Čini mi se od drugog januara 2011…eto, oko četiri godine.
Kako je do toga došlo…
U to vrijeme je bilo već deset godina da redovno provodim sate za računarom, da se malo krećem, i najveći problem je predstavljala kičma. Vrat me je skoro svakodnevno bolio, a često i između plećki, ukočim se, loša legnem i još gora se probudim, pa sam tako funkcionisala ponajviše zahvaljujući tabletama protiv bolova. Imala sam bogatu kolekciju, XL family pack ibuprofena iz inostranstva, kafetina, analgina…you name it.
Živ se čovjek na sve navikne, pa sam tako i ja to nekako prihvatala nemajući volje ni predstave kako da stvari promijenim, a onda se desilo nešto čudno. Kihnem i dva dana ostanem savijena pod uglom od 90. U vožnji ubacim u treću i ostanem ukočena, jedva sposobna da se skrajnem sa puta i upalim sva četiri. Ljudi mi rekli da to miriše na diskus herniju, dali mi broj stručnjaka, a ja, poznavajući nekoliko ljudi i njihove patnje sa tim jadom od deformacije, živa se isprepadam. Zovnem Amelu, mog Druga, savjetnika i spas u nevolji. Ona kaže, idemo na jogu – joga će to sve da sredi. Meni staroj kukavici sve draže od ambulanti, doktorskih mantila i bolnice, pristajem na sve, a što se tiče konkretno joge, susrela sam se s njom jednom davno, kad sam bila srednjoškolka. Tada smo brat i ja u kuću primili poznanika, ljeti uličnog slikara, zimi radnika na građevini, koji je tako sav nekakav nenametljiv i poseban nama sudbinski bio predodređen. Ja sam imala 17 on 30, on je bio vegetarijanac, pa je i moj brat uz njega prokuvavao puter, besjedio o mudrosti istoka, čak i pokušavao da slika. Ja sam, pak, zbog Mlađe počela da sviram gitaru. Iz njegovih pjesmarica Boba Dilana sam učila akorde, a i pjesme, pa smo snimali, u toplim morskim noćima, na starom EI Niš kasetofonu njegove čarobne prste i moje izvedbe Dilanovih pjesama koje ću tek nekoliko godina kasnije prvi put čuti u originalu. Mlađo je bio ulični svirač gitare, samouki slikar, vegetarijanac i „jogaš“. Bio je naš kućni mudrac, inspiracija, radost, umjetnost, muzika, dragost, toplota, kreativnost, kao neko aseksualno eterično biće koje se pojavi niotkud i isto tako nestane. Ali da se vratim na jogu. Uđem u sobu po čarape, Mlađo sjedi zatvorenih očiju i drži nos. Nemam nikakvu reakciju ni pomisao. Nisam znala o čemu se tačno radi ali mi je djelovalo normalno, i premda je bilo svakodnevno prisutno, nisam dolazila u iskušenje ni da se odreknem mesa, ni da se latim joge. Sjećam se lika izvjesnog Svamiđija, da je ta joga imala neke veze sa njim, a on je bio onako neki crni kudravi bucko, simpatične, bejbi face najčešće nasmijan.
Dakle 20 godina kasnije ulazim sa Amelom u prostorije centra za jogu u Sarajevu, i kod ulaznih vrata stoji slika na zidu. Zraknem – poznat mi lik, sjetim se – Svamiđi. Isti bucko, samo ne toliko crn koliko srebrom prošarane kose. Od brojnih načina i pristupa praktikovanju joge ja dva puta nalijećem na isti, taj njegov program „joga u svakodnevnom životu“ koji je smislio za savremene zapadnjake.
Presvlačimo se, zauzimamo prostirke, i počinje moja transformacija. Dva puta sedmično po sat i po rastezanja i disanja, nestaše moje boljke, nesta nakupljeno salo po stomaku i leđima, sve se promijeni.
Poslije nekoliko časova kod kuće, u potkošulji, namještam pozadi frizuru pomoću dva ogledala, kad vidim – tuđa pleća! Pojavili se neki mišići između lopatica, kao da mi je tijelo isplivalo iz sloja umrtvljene masnoće, pa po prvi put vidim koja je u stvari moja normalna leđna muskulatura. Zovem Amelu, i njoj se isto dešava. Oduševljene, kikoćemo se tako jedna drugoj, životu, jozi, svemu – presrećne!
Mene je oduševilo kako tijelo jedva čeka smislene vježbe. Brzina transformacije mi je i dan danas jednako zapanjujuća. I uopšte, to stanje opuštenosti, pomirenosti sa svijetom, prihvatanja onoga što jeste, umjesto vječite drame sa onim što umišljaš, a sve to zahvaljujući dahu, sve me to još uvijek jednako fascinira.
Promijenila sam se na razne načine. Promijenio se način na koji reagujem na stvari. Nestali su neki mini napadi panike koji su se ogledali u ničim izazvanom lupanju srca i teškom dahu dok radim nešto sasvim bezazleno, na primjer, perem suđe i razmišljam o pranju kose. Govorili su mi da to zna biti zakašnjela reakcija na stres, traumu, a stresa i trauma nije falilo pa je nekako bilo prihvatljivo da je to u pitanju.
Promijenio se način na koji reagujem na probleme i izazove. Na jogu smo išle u jutarnjem terminu, sa par penzionerki i studentkinja. Bilo je sjajno to što nam dan počinje jogom, jer bismo nakon izlaska na ulicu svijet zaista doživljavale sasvim drugačije. Od jutra bismo bile naštimane na pravu frekvenciju. Zalutale smo jednom u večernji termin, krcat ljudima koji dolaze poslije posla, već je noć, prostorija se napuni energijama i iskustvima tog dana, za početnike možda i nije najzgodniji ambijent. Uglavnom, mi smo sa svojim jutarnjim terminom bile na konju.
I tako, drugi januar, Sarajevo spava, ništa ne radi zbog novogodišnjih praznika, a mi uredno imamo jogu. Po završetku vježbi, sjede učitelj da popriča malo sa nama i kaže, parafraziram, „eto…milioni ljudi širom svijeta slave… vibracija proslave i veselja okružuje planetu…međutim, istovremeno milioni životinja prolaze agoniju smrti..“ i u tom trenutku zamislih tako energiju fešte i pokolja kako se prožimaju kao crno i bijelo od eurokrema, kao da slavlje jednih ne može bez agonije drugih, kroz glavu mi projuriše svi prizori hrane na proslavama koja se uoči Nove godine brižljivo aranžira, a par sati kasnije poliva pivom, pepelom cigareta, frlja po podu i završi u smeću. Koliko je sve to dekadentno, bespotrebno, grehota, koliko je za to naše slavlje nevažno hoćemo li pojesti ćevap ili krompir, koliko je prizemno, zakucavajuće prizemno, postojanje čiji je kvalitet uslovljen krvavošću hrane.
Završi se joga, dođoh kući, za ručak posna sarma, Božićni je post. Na Badnji dan zove mama na telefon da pita koje ćemo meso da ispeče.
I tu shvatih da u meni više nema glasa kojem se jede (neko) meso. Nemam pojma. Nijedno. Ona mi je posna sarma odlična. Jaretinu! – rekoh ja da se izvučem.
Sutradan, suočena sa prasećim rebarcima u tanjiru rekoh sama sebi naglas , po crnogorski „ne seri, no jedi!“. Jedem ja rebarce, jede ono mene. Nikad neogolodanija kost nije napustila moja usta.
Jedan od osnovnih savjeta u jogi je – nemoj sebe da mučiš. Slušaj svoje tijelo, obrati pažnju na dah, osvijesti svoje sastavne dijelove, mišiće, kosti, zglobove, nerve, obrati pažnju na ono što je najvažnije. Ne dozvoli mislima da lutaju, izvode budalaštine, bacaju te po ovakvim i onakvim scenarijima vođenim strahom, traumom, panikom. Diši. Misli na dah. Odmori mozak. Hajde malo budi. Protegni se kao mačka, kao pas, istegni vrat kao ptica, mrdni, pomjeri i prodiši kroz svaki djelić sebe. Kad to uradiš, onda pogledaj svijet oko sebe i reci šta vidiš.
Vidim da se borci za zaštitu pasa lutalica hrane ćevapima. Vidim da nam je lakše da ne znamo kako se industrijska hrana proizvodi nego da je se odreknemo. Mislimo da je odricanje teško. Mislimo da će nam meso nedostajati. Mislimo da ne možemo bez stvari koje nas ubijaju. To je neko zadato prokletstvo sa kojim svaki pojedinac mora da se izbori, to je taj praiskonski eurokrem dobra i zla, noći i dana, rađanja i smrti, i to nije tragedija već Božije davanje, osnovna postavka, razlog za traženje rješenja.
Elem, shvatih ja tog Božića da sam vegetarijanac, nazvah Amelu, kaže ni ona ne može meso, malo prokontamo, i skontamo da nam je objema bila presudna ona rečenica o nama koji ne možemo da slavimo ako životinjicama ne propišemo agoniju pokolja.
Mojne, majke ti, da nosim na duši kokoš, gicu ili kravu. Evo ješću mrkve, kupusa, krompira, pasulja, proučiću gdje su proteini, šta mi može tijelu usfalit sad kad nema mesa, a kad kreneš tako analitički da posmatraš hranu, onda skontaš koliko si i kako stihijski trpao u sebe koješta loše, pa i otrovno, i kako je čudno da uopšte nisi dovodio u vezu probleme koji se jave sa gradivnim materijalom kojim se svakodnevno držiš među živima.
Kad posmatraš hranu, posmatraš i vodu, i vazduh, onda skontaš da piješ otrov, jedeš otrov, udišeš otrov i da više ne možeš biti rahat dok sve to ne bude normalno, čisto, zdravo.
I eto, obrni-okreni, najveći luksuz i tekovina svekolikih životnih lekcija i napora ispade čist vazduh, čista voda, i zdrava hrana. Od te tri stvari, čiste su i misli, čista osjećanja, pročepiš se sav pa ne zadržavaš u sebi bijes, frustraciju, strahove, već si živ, nekako uvijek sklon radovanju, kreativan, poletan.
Evo me na selu, udišem čist vazduh, pijem čistu vodu, i jedva čekam da bašta počne davati prve plodove. Prije svega čekam trešnje. One su, hvala Bogu, pored sremuša prvo što proljeće podari da se očistimo od posljedica zimske „mrtve hrane“.
Upravo shvatih koliki sam tekst napisala. Šta da radim, kad je sve povezano. Neki dan sam potražila Mlađu na internetu, nismo se vidjeli dugo, dugo. Evo mene, vegetarijanac, jogaš, pored mene gitara, a ispred tasture tegla sa kistovima. Tablete protiv bolova više ne zauzimaju mjesto na mojim policama. Eh, da sam prije znala, rekla bih, a znam da nije moglo prije…sve u svoje vrijeme. Razumijem i one što se smiju, juče sam se i ja rugala. Ali danas živim drugi život, bez mini napada panike, pa sad mislim da nisu bili neki moji davni strasi, već panika upisana u meso koje je moj stomak uvario u mene, moju krv i moje nerve.
Voda „kupi“ energiju okruženja. Ništa ne može da se mjeri sa čašom izvorske planinske vode. Ovi naši krajevi imaju bezbroj kvalitetnih izvora. Par kilometara od mog sela je Banja Dvorovi, na sat vremena je Kiseljak sa svojim izvorima za sve moguće boljke. Na planinama teku meke čiste vode, u ravnicama su banje sa dubinskim termalnim vodama punim svakojakih minerala i hemikalija, i niko, ama baš niko nam ne brani da tu vodu sipamo, pijemo, u njoj se kupamo. Nama je to bezveze. Mi sjedimo u kafani prekoputa banje i pijemo fantu. Tačnije nije nam bezveze, nego ne znamo. Ne razmišljamo o tome. Misli su nam zabavljene informacijama iz medija, sa portala, iz komšiluka, na poslu, mislimo o stvarima u odnosu na koje smo nemoćni, često i žrtve, a u odnosu na sav taj velšmerc priča o vodi ili agoniji kokoške iz frižidera najčešće liči na neko nju ejdž hipi preseravanje dokonih gotovana.
Ne može svanut prije zore, ali kad svane, totalno je jasna ona razlika – „kao noć i dan“.
Ne poželim meso. Ne trpim u odricanju jer je jedino čega sam se odrekla – trpljenje.