Novogodišnji vatromet je strašan, ako sijediš sam, u sobi sa velikim prozorom i slušaš kako odjekuju pucnjevi, kao gromovi u tamnoj noći.
Čuješ li, prvo jedan, a onda dva i tri, a sad rafali odjekuju, tamo negdje daleko.
- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -
Tješim se i tiho u sebi ponavljam: “Nije ovdje. Nije pored moga prozora. Nego negdje daleko, daleko, na kraju grada.”.
Pucnjava ne prestaje, a nama izgleda sve strašnije i strašnije, dok u nama odjekuje bam, bam, bam,.
Srce lupa sve jače i hvata nas nervoza.
- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -
Uvlači nam se strah u kosti, tijelom prolazi neka jeza, a ruke i noge nam se oduzimaju.
Graške znoja slijevaju se niz naše lice i košulja nam ispod pazuha mokra.
Osječaš napetost, prolaze trnci, kao odumirući signali nekad davno doživljenog straha.
Ali odakle ti dolazi hrabrost, da još uvijek gledaš u tamnu i hladnu noć, kroz otvoren prozor.
Možda to i nije tako strašno, ali izgeda da je u nama neki strah, preživio kao neko strano tijelo.
Strano tijelo ili zaboravljene rane.
Nit su rane, što su rane, nego sjećanja koje ne cijele nikada, ni'onda kada zarastu.
Prolaze slike, odjekuju pucnjevi kroz noć, rafali postaju sve bliži, a granate sve jače padaju po gradu, čaršiji, mahali, mostu i našem sokaku.
Osjetiš li’ prijatelju strah i nemoć….
Mozak se paralizovao na tren, i vama i meni, a granate padaju kao kiša po olucima.
Da li se bojiš smrti ?
Znaš li, kako su sitna zrna kao grašak, ljude na prozorima u smrt slala.
Nije bilo pametno stajati na prozoru, ali odakle nam hrabrost, da sad i dalje stojimo na prozoru, i gledamo tamo negdje daleko, prelijevanje boja u novogodišnjoj noći.
Zašto stojimo i gledamo ?
Zašto ?
Pitašli li se nekada, ili ti je sve jasno.
Dobro, znam da imaš stotine razloga.
Kad bi danas bisere bacali ulicama grada, u meni bi se vratio strah, a ljudski je…
Negdje skriveno, duboko u nama, kad ostanemo sami, osjećamo iskonski strah od smrti.
Da li smo svijesni trenutka koji nas dijeli od života i smrti ?
Nismo.
Smrti smo se nagledali….I ljudi umiru svaki dan, i svaki tren se neko gasi…..
Dok mirno posmatramo sa otvorenog prozora, tijelom nam prolazi neka smrtna jeza, tišina.
I dalje stojimo paralizovani i gledamo negdje daleko, ne čujemo vrisak majke, jauk oca i plač djeteta.
Stojimo kao ukopani, mirno i opušteno.
Samo večeras smo u nekom drugom gradu i sokaku, vidimo vatromet i radosne ljude oko nas.
I sad kad smo ovu godinu ostavili iza nas, pred nama su neki novi izazovi, neki novi pucnji i krikovi.
Ali ne u mome gradu, ne u mome sokaku, već tamo negdje daleko, daleko… na kraju grada…….
Vatromet…..
Novogodišnji vatromet je strašan, ako sijediš sam, u sobi sa velikim prozorom i slušaš kako odjekuju pucnjevi, kao gromovi u tamnoj noći.
Čuješ li, prvo jedan, a onda dva i tri, a sad rafali odjekuju, tamo negdje daleko.
Tješim se i tiho u sebi ponavljam: “Nije ovdje. Nije pored moga prozora. Nego negdje daleko, daleko, na kraju grada.”.
Pucnjava ne prestaje, a nama izgleda sve strašnije i strašnije, dok u nama odjekuje bam, bam, bam,.
Srce lupa sve jače i hvata nas nervoza.
Uvlači nam se strah u kosti, tijelom prolazi neka jeza, a ruke i noge nam se oduzimaju.
Graške znoja slijevaju se niz naše lice i košulja nam ispod pazuha mokra.
Osječaš napetost, prolaze trnci, kao odumirući signali nekad davno doživljenog straha.
Ali odakle ti dolazi hrabrost, da još uvijek gledaš u tamnu i hladnu noć, kroz otvoren prozor.
Možda to i nije tako strašno, ali izgeda da je u nama neki strah, preživio kao neko strano tijelo.
Strano tijelo ili zaboravljene rane.
Nit su rane, što su rane, nego sjećanja koje ne cijele nikada, ni'onda kada zarastu.
Prolaze slike, odjekuju pucnjevi kroz noć, rafali postaju sve bliži, a granate sve jače padaju po gradu, čaršiji, mahali, mostu i našem sokaku.
Osjetiš li’ prijatelju strah i nemoć….
Mozak se paralizovao na tren, i vama i meni, a granate padaju kao kiša po olucima.
Da li se bojiš smrti ?
Znaš li, kako su sitna zrna kao grašak, ljude na prozorima u smrt slala.
Nije bilo pametno stajati na prozoru, ali odakle nam hrabrost, da sad i dalje stojimo na prozoru, i gledamo tamo negdje daleko, prelijevanje boja u novogodišnjoj noći.
Zašto stojimo i gledamo ?
Zašto ?
Pitašli li se nekada, ili ti je sve jasno.
Dobro, znam da imaš stotine razloga.
Kad bi danas bisere bacali ulicama grada, u meni bi se vratio strah, a ljudski je…
Negdje skriveno, duboko u nama, kad ostanemo sami, osjećamo iskonski strah od smrti.
Da li smo svijesni trenutka koji nas dijeli od života i smrti ?
Nismo.
Smrti smo se nagledali….I ljudi umiru svaki dan, i svaki tren se neko gasi…..
Dok mirno posmatramo sa otvorenog prozora, tijelom nam prolazi neka smrtna jeza, tišina.
I dalje stojimo paralizovani i gledamo negdje daleko, ne čujemo vrisak majke, jauk oca i plač djeteta.
Stojimo kao ukopani, mirno i opušteno.
Samo večeras smo u nekom drugom gradu i sokaku, vidimo vatromet i radosne ljude oko nas.
I sad kad smo ovu godinu ostavili iza nas, pred nama su neki novi izazovi, neki novi pucnji i krikovi.
Ali ne u mome gradu, ne u mome sokaku, već tamo negdje daleko, daleko… na kraju grada…….
Vatromet…..