Na sretnom sam mjestu, grije me ognjeva vatra.
U trenutku koji traje kao iskra, što je oganj baca u tamu noći, ja nalazim smisao.
Oganj gori plamenom božanskim, a ja ga gledam i smiješim se.
Svejedno je koliko iskri uhvatim, jer prva što bljesnu davno, progovori o boli.
Reče da sam u gabuli velikoj, problemu teškom – što ga niko ne razriješi nikada
Progovori o nepravdi i svim beštijama što ih bijes prati
I ja bijah bijesan, i još jesam.
Druga me oprži bijesnog – tad spoznah nemoć
Što je bijes nosi, i strah nanosi.
I ja bijah nemoćan, i još jesam.
Treća sijevnu iznenada – prestraši me nemoćna
Zastadoh u mjestu zbunjen, a u tami ne bi nikoga,
I primjetih da oganj poče da tinja.
Nemoć nadvlada, a strah me otjera.
Potražih drugi oganj u mraku, i kad ga nadjoh to ne bi ista vatra.
Iz nje iskre ne frcaše, već plamen plavi, proziran, miran, zatvoren
Što slabo tuđine grije
Vratih se nazad, i viđoh nekoga, kako
Moju vatru rasplamsava.
Sa smiješkom mi reče da njegova nije ni približno velika,
I da svakako ima još dovoljno plamena, ako se ispravno potpiriva
Iskra što sijevnu bijaše ona stida,
ali stranac se samo nasmija,
pruži mi novine
i reče tiho
bez borbe nema plamena.