Tijekom ljudske povijesti rob, kmet, seljak i radnik su se borili za svoja prava, neka od njih su manje ili više uspješno uspjeli ostvariti. Godine 1804. haićanski robovi su bili prvi i jedini koji se se, nakon krvavog rata u kojem je stradala trećina stanovništva, uspjeli osloboditi od francuskih vladara. Te su, barem formalno, postali slobodni građani svoje zemlje. Taj događaj nam dovoljno govori o emancipiranosti haićanskih robova, koji su slobodu, bratstvo I jednakost shvatili ozbiljnije od samih Francuza, te su se po uzoru na Francusku revoluciju borili za slobodu svih. Svoju slobodu su Francuzima plaćali sve do sredine dvadesetog stoljeća, pa su danas jedna od najsiromašnijih država svijeta.
Izgleda da se sloboda ne isplati, jer da na Zapadu postoji sloboda (formalno postoji, ali je to sloboda lažnog izbora – biraš jednu od nekoliko sličnih partija koje su u službi kapitala, biraš jedno od više radnih mjesta na kojima će te poslodavac svejedno eksploatirati, zbog dizajna biraš Ford umjesto Opela iako im je funkcija ista itd.), onda bi Zapad podržao zahtjeve za slobodom nerazvijenih zemalja. Imperijalno poimanje slobode je, u principu, ograničeno samo na slobodu kretanja kapitala i roba, te svako ugrožavanje te slobode i privatnog vlasništva i bilo kakav pokušaj uspostavljanja boljeg društvenog uređenja u svijetu biva srušen od strane zapadnih imperijalnih sila koja na vlast postavlja sebi lojalne ljude.
Pokušaji uspostavljanja boljeg društva su svugdje propali zato što su, tamo gdje je bilo moguće, ugušeni od strane Zapada. A tamo gdje nisu ugušeni su propali jer je socijalizam moguć samo kao internacionalan, a ne kao nacionalan pokret u društvima u kojim nema dovoljno bogatstva za preraspodjelu. Jedini logičan zaključak koji možemo donijeti je da se revolucija mora dogoditi na Zapadu, a nakon toga proširiti se na ostatak svijeta. Ali nakon toga dolazimo do sljedećeg problema: Koja je alternativa kapitalizmu, a da nije socijalizam? Zar socijalizam nije propao? Možemo reći da nije, jer nikada nije ni postojao, ali prethodni pokušaji uspostavljanja socijalizma su doveli u sumnju održivost tog sustava, te sada kada se kapitalizam zbog svojih unutarnjih kontradikcija pokazao potpuno neodrživim, kada je socijalistička revolucija potrebna, ona se, gotovo sigurno, neće dogoditi.
Razni “komunistički” diktatori, počevši od Staljina pa do Pol Pota su svojim djelovanjem tijekom dvadesetog stoljeća okaljali ime socijalizma. Njihova masovna streljanja, razni gulazi, polja smrti itd., uz kult ličnosti, indoktrinaciju, te potpuna kontrola nad sredstvima za proizvodnju su doveli do potpuno suprotnog društva od onog o kojem je Marx pisao. Marx je pisao o društvu slobodnih pojedinaca u kojem se potiče kreativnost, sudjeluje u političkom životu i samostalno upravlja s materijalnim bogatstvima, a ne o društvu u kojem nemaš pravo na vlastito mišljenje, partija ti govori što trebaš raditi, kako izgledati i kako se ponašati. Masovni mediji, koji su u vlasništvu krupnog kapitala to iskorištavaju, te na svaku pomisao o zadiranju u njihovo vlasništvo reagiraju sijanjem straha od terora, diktature i sosijalizma općenito. To se u SAD-u događa već desetljećima, dok je istovremeno stanovništvo istočne Europe uplašeno da im se ne dogodi nešto slično onom iz čega su izašli padom željezne zavjese.
U prosvjedu na Wall streetu se odlučuje na plenumima, znači da svi imaju pravo glasa, odnosno tu se radi o direktnoj demokraciji, a u direktnoj demokraciji nema političkih vođa, postoje samo predstavnici koji su u svakom trenutku smjenjivi. Njihova poruka je da vođe ne trebaju, da su sami sposobni odlučivati o svojoj sudbini, a samim tim zanimanje političar prestaje postojati (oni nemaju koga predstavljati, kad narod može predstavljati sam sebe). Pojam socijalizam se ne koristi, jer njegovo spominjanje uz pomoć masovnih medija bi dovelo samo do kontra efekta. Ali je očito da se radi o vapaju za socijalizmom, jer se direktnom demokracijom vođama oduzima politička moć, te prelazi u ruke naroda, a tko ima političku vlast, ima i kontrolu nad sredstvima za proizvodnju. Kao što je i faudalizam ukinut, kako kaže Max Weber, kada je feudalcima oduzeta politička moć, odnosno izvršena je eksproprijacija eksproprijatora.
Možemo sa sigurnošću reći da vladajući neće dopustiti bilo kakvo diranje u njihovu političku moć I privatno vlasništvo, te da neće dopustiti da ih ugrožavaju ovakvi pokreti. Koji nisu dovoljno radikalni, a ni masovni da mijenjaju potpuno stanje stvari, ali ipak pokazuju da je narodu dosta, te da uspostava neoliberalnog kapitalizma, kako je rekao Francis Fukuyama, ne označava kraj povijesti. Možemo se jedino nadati da će ovi prosvjedi barem malo usporiti uništenje planeta i stvaranje totalitarnih kapitalističkih država prema kineskom modelu, te napraviti novi prostor budućim revolucijama koje bi ostvarile radikalne promjene na globalnom planu.