Sjetila sam se blogova u kojima sam “pozdravljala zdrave”. Recite (opet) da sam idealista, utopista, da nisam realna i da sam naivna. Svejedno. Uglavnom, neću to više činiti. Još samo ovaj put, vrhovima nožnih prstiju, malo ću okrznuti tu stazu po kojoj hode svi oni zdravi. Svi oni zdravi koji, uprkos tome što imaju najvažnije, često na to zaborave i budu nezadovoljni, namrgođeni i dozvole da ih savladaju ljutnja ili nervoza zbog kojekakvih nebitnosti. Koji dozvole da ih savlada ljutnja zbog gužve u saobraćaju, nervoza zbog čekanja u kojekakvim redovima ili što su zbog svježine jutra morali ponijeti topliju jaknu da bi u ostatku dana „prokuhali“ koliko je ugrijalo. Znate, vrijeme i vremenske prilike će se uvijek mijenjati. Ne dozvolite da se mijenjate vi u vremenu i kakvim god vremenskim prilikama. Osim, naravno, nabolje. Budite ljubazniji, nasmijani, srdačniji, predusretljiviji. Pomozite ako možete pomoći, ako ne možete nemojte ni odmagati. Primjetite da u zraku miriše proljeće, kroz sunčane zrake ugledajte mrlje na prozoru vaše majke, tetke ili bake pa ih sa radošću operite. Učinite dobro i sebi i njima. Hodajte, šetajte, (u)dišite. Vidite, ja to sada ovako slomljena i prepolovljena ne mogu, a moram i trebam za dvoje. Nadam se da ću jednom moći, trudim se iz petnih žila. Za početak ustanem, preguram dan i uradim barem nešto, nešto makar sićušno, u ime njega i nas, a na kraju dana shvatim da je to bilo veliko i samo po sebi uspjeh. I ovo što (vam) sada pišem je uspjeh. Trebam, moram i želim dalje i za onoga koji više nije tu da sam ostavlja čudesne tragove. Za nekoga ko više nikada neće osjetiti miris jutra, radost dolaska proljeća, slobodu vožnje biciklom i umiti se rijekom. A, vidite, vi to možete. Sada, odmah, sutra. Možete ustati, otresti prašinu mrzovolje sa sebe i široko protegnuti ruke nasmijani govoreći da je život lijep. A jeste. Sa svim svojim stranputicama, problemima, promjenama, turbulencijama… život je zaista najčudesniji dar koji vam je spušten u ruke. Nemojte ga tako olako (is)pustiti.
Iako mnogo toga sada ne vidim i ne čujem, opet neke znakove pored puta registrujem, nisam posve potonula i srasla u mahovini bola. Čula sam tako jutros čovjeka koji je prolazio ulicom i koji je, na pitanje drugog prolaznika kako je, odgovorio: „Vremena jesu grozna ali ja sam dobro. Dok god svako jutro ustanem živ, sam mogu popiti čašu vode i poslije toga nastaviti hodati dobro je“. Naravno, sve je individualno i svi smo drugačiji, zavisi šta želite od života, ali – ima li se šta više i bolje poželjeti od zdravlja? Od „korištenja“ tog čudesnog dara života, od toga da ustanete ujutru? Da osjetite ljepotu sunčanih zraka na licu, a ne težinu one toplije jakne u ruci koju ste morali ponijeti u dan zbog svježijeg jutra? Sve je tu, pred vama, dato vam je kao najljepši mogući dar svemira. A opet, tako često kukate, žalite se prvenstveno na promjene vremena pa onda i na sve ostalo. Da, opet ću ponoviti, probleme imamo svi. Da, sistem je truo. Da, sve je bespoštedna borba – od toga da se zaradi plata, iškoluju djeca, napuni potrošačka korpa, ode na odmor, pomogne bližnjem, priušti nešto. Ali, zastanite ponekad. Uživajte upravo i najviše u onome što imate, a što ne može nadomjestiti ili pokvariti niti jedna vremenska (ne)prilika, novac, državno uređenje, posao ili bilo šta drugo, makar sve to „drugo“ bilo veliko, važno i neophodno. Uživajte što ste ustali, što ste snagom svojih ruku mogli uzeti i popiti čašu vode. Uživajte jer nikada niste vidjeli onkološku ili bilo koju drugu bolničku čekaonicu, a kamoli proveli sate i sate u njoj. Uživajte jer nikada niste gledali teškoj bolesti u lice i jer vam nije uzela nekoga koga najviše volite, ko vam je (bio) sve. Pišući ove redove, sjetila sam se kako mi je jedna draga i dobra osoba jednom rekla da smo nas dvoje imali kvaliteniji odnos u bolesti i tako teškom problemu nego što mnogi imaju u zdravlju i blagostanju. Pitam se, ima li većeg blagostanja od zdravlja?
Osjetite miris narcisa, ljubičica i zumbula na putu do posla, kada idete kod prijatelja ili do omiljenog kafića. Pogledajte kako su propupale magnolije u obližnjim dvorištima. Doživite boje, doživite sve te nijanse zelene, žute, crvene, plave koje vas okružuju. Samo ne kukajte, nikako ne kukajte! Obavezno idite na redovne preglede, ostalo radite po osjećaju, želji, vašoj nutrini. Posadite drvo ili cvijet. Nazovite nekog. Napišite pismo. Napravite nešto vlastitim rukama. Nađite vremena za onu “čućemo se” kafu. Spustite se do rijeke. Ustanite! Dišite! Borite se, život jeste borba, nekome manja, nekome veća, ali ne kukajte zbog gluposti! Pustite da prođu pored vas, a da vas ne okrznu. Ne zaboravite nikada da ste zdravi, živi i da dišete. Pomislite barem na trenutak da možete imati milione, a biti nezadovoljni ili biti posve sretni sa korom hljeba i čašom vode. Još sretniji ako to imate sa kim podijeliti. Nisam ja neko ko želi da vam soli pamet, samo znam šta pričam. Nažalost, osjetila sam gorak, pretežak i neprebolan ukus života, ali opet nikad se ne žaleći na kojekakve trice. Ne trebate me ni poslušati. Svi mi, naposljetku, radimo onako kako želimo i sami mislimo da je najbolje. Ali, opet sebi dajem za pravo da vas makar malo prodrmam, trgnem, da ustanete iz tog sna u kojem vam je haotično jer djeca imaju toliko obaveza i ne možete sve (po)stići, jer imate puno posla, jer je dan prekratak za sve vaše obaveze… ne zaboravite, pritom, da imate toliko toga. Djecu, krov nad glavom, posao, porodicu, prijatelje, voljeni ste, volite. I zdravi ste. Ima li šta važnije od toga?! Koja haotičnost može to nadjačati, koje trube svakodnevice su glasnije od toga da je vaš zdravstveni karton uredan, da vam je posteljina čista, da imate nekoga sa kim ćete porazgovarati i o običnim i o velikim stvarima. Bilo da je to partner, dijete, majka, prijatelj, pas. Pa, i da ste sami, nije ni to kraj svijeta. Pogotovo ako ste zdravi, okupani, sposobni da uz pomoć poštenja koje imate u rukama ne ostanete gladni, ako primjetite da je zamirisalo proljeće i imate tu divnu sposobnost da uživate u sitnicama. Život je čudesan mozaik sastavljen upravo od tih sitnica i onog najvećeg – zdravlja i ljubavi, pa zašto da to tek tako protraćite?! Zato vam još ovaj put, makar zvučala kao idealista, utopista, nerealna i naivna, od srca poručujem samo jedno: uživajte u životu!