Nepotizam, kao vid zapošljavanja po liniji bližeg poznanstva, postaje sve više svakodnevna pojava. To je ono što, kao da se podrazumijeva, kao da nije označeno negativnim kodom, metaforički rečeno. Duboko je ukorijenjen, gotovo u svim poslovima i društvenim sferama.
Državne institucije su, mogu slobodno da kažem, legla za zapošljavanje: rodbine, kumova, prijatelja. Ko god ima nekog na dobrom položaju, ima i šanse za zapošljavanje. Čivija u fotelji je tu da riješi poslovne brige. Kako tata da ne zaposli sina, koji čak ima osnovnu školu? Sposobnosti za radom na određenom mjestu su mu na zavidnom nivou, i zato konkurs za to mjesto i ne treba. Ma ne znaju, oni sa fakultetom ništa! A zar nije drugačija atmosfera, kada su u preduzeću, instituciji, svi svoji? Ma bolje se razumiju, ljudi moji. To je prosto kućna harmonija. Kakva žalosna istina…
Nemam ništa protiv toga da se i neko iz rodbine, kum, rođak ili prijatelj stvarno i zaposli, ali pod jednim uslovom – Da stvarno ima sposobnosti, koje prevazilaze žargonski rečeno “protivnika” na konkursu. Ali to je prosto nemoguće u našoj državi. Zašto? Pa konkurs se i ne otvara. Uglavnom je to tako. Odmah se “uvali” neko od počastvovanih. A, ukoliko slučajno i bude otvoren (tobože, radi se po pravilima), one sa diplomom i sposobnostima, čeka odbijenica, jer navodno ne ispunjavaju određene kriterijume. Nekima je postao hobi SKUPLJANJE KOLEKCIJE ODBIJENICA.
Nažalost, obično oni koji se uspiju zaposliti preko veze, nemaju znanja i sposobnosti za taj posao, ali imaju NEKOG TAMO. To je u današnje vrijeme postalo najjače sredstvo, kada je posao u pitanju.
Postoji, istina, neki tračak nade. Postoje agencije koje se bore za prava ljudi i za borbu protiv korupcije. Pomenuću, ALAC – Centar za pružanje pravne pomoći, pri organizaciji Transparency International BiH. 2012. godine ovaj centar je primio čak 112 pritužbi građana na rad državnih organa. Najviše ih se odnosilo na nepravilnosti i zloupotrebe pri zapošljavanju, neregularno sprovedene konkurse za prijem državnih službenika, na svim nivoima vlasti i prijem zaposlenih u javna preduzeća. I nije to neki broj. To su samo oni hrabri. A šta ih ima još, koji ćute, to je javna tajna. Neko se bori godinama, uči, trudi se i na kraju ga čeka odbijenica. Baš fino.
I na obrazovnim ustanovama je isti slučaj. Mahom djeca profesora postaju asistenti, sekretari, knjigovođe… Eto čisto zato jer imaju vezu, imaju nekog svog, ma imaju jaku podršku. A ostalima ostaje samo da to sve prate i bježe sa strane. Takva je naša država, ćuti, poklopi se i trpi. Sve što uradiš je uzaludno. Možeš se ti slobodno žaliti, ali i o toj tvojoj žalbi odlučuje, neko, a taj neko je od onih koji rado zapošljava svoje. Bitno je samo da je “njegov” a šta zna i umije, ma nebitno je to. Jednostavno, stavljen je čovjek u okove, ruke su mu svezane, ne može ništa da učini.
Može samo da čeka bolja vremena.
Možda nekad i dođu.
Nada posljednja umire. Pa nadajmo se, tu nema veze, to možemo i bez nje.
*za konkurs