Jednom prilikom sam napravila budalu od sebe jer nisam znala šta znači „lucidan“.
Mislila sam da riječ „lucidan“ ima neke veze sa riječju „lud“. Pripisala joj neku vrstu šašavog, simpatičnog ludila koje može da prođe, pa mi je tako Josipa Lisac bila lucidna, što mi i danas jeste, ali danas znam šta ta riječ zapravo znači.
Tada, duboko zamišljena otkud mi to pogrešno tumačenje, napravila sam mini anketu, uglavnom među visokoobrazovanim poznanicima i prijateljima, a rezultat je bio sljedeći: od otprilike 20 ispitanika 18 je vjerovalo da se radi o nekom stepenu ludila – od najblažeg do najljućeg. Samo dvoje je reklo da ta riječ označava bistroumlje, a igrom slučaja, baš to dvoje su od škole imali tek srednju.
Otkud nama, pametnjakovićima, da je u pitanju ludilo i dalje je otvoreno pitanje, ali ono što od tada zapažam je da se takvo tumačenje može sresti na različitim mjestima, kao i medijima sumnjivog morala.
Dakle, lako se može desiti da obilato koristimo riječi koje ne znamo šta znače. (a u početku biješe riječ, i ubi me prejaka riječ, i rečeno-učinjeno)
To me dovodi do riječi „proaktivan“, što je riječ koja je, čini mi se, sve popularnija u savremenom diskursu.
Ima smisla da je popularna, jer smo izrazito reaktivni, što nam ne valja, a ne valja nam jer znači da umjesto kontrole nad situacijom imamo reakciju na smišljeno zadatu situaciju.
Za pojašnjavanje razlike između reaktivnosti i proaktivnosti može poslužiti primjer sa plivačima u uzburkanom moru. Reaktivan plivač svaki talas doživljava kao šamar, problem, a samim tim, sebe kao žrtvu (koju nosi mutna rijeka!). Proaktivan plivač shvata da pliva u moru koje je uzburkano, pa talase očekuje. Na taj način, umjesto da se protiv njih bori, on računa na silu kojom na njega djeluju, pa svoje ponašanje upravlja tako da praktično „pleše“ sa talasima.
Drugim riječima, proaktivan plivač sagledava širu sliku. Umjesto neizvjesnosti, uživa izvjesnost. Umjesto „borbe protiv struje“ koju će sasvim izvjesno izgubiti, ili eventualno preživjeti na mišiće, ako ih ima, proaktivni plivač pušta da ga struja nosi. Za to u engleskom postoji fina fraza „go with the flow“.
To puštanje da te struja nosi se može tumačiti kao „linijom manjeg otpora“. To bi bila kao neka Defoovska, prosvetiteljska oda veličanstvu čovjeka koji pobjeđuje (prirodu?) svojim sposobnostima, vozdizanje čovječizma koje, bar po Defou, prolazi jedino u kombinaciji sa nesrećnim Petkom kao pomagalom za one kojima pomoć nije potrebna.
Proaktivnost ne znači prepuštanje, proaktivnost znači da je borba protiv vjetrenjača sentimentalna budalaština sa akcentom na budalaština.
A otkud nama ta reaktivnost? Pa vjerovatno smo je naslijedili. Ruralni, kakvi jesmo, lokal patriotični, kakvi smo često, i use-nase-podasni, kakvi volimo biti – više volimo sužene vidike nego šire slike. Da nam je svojstveno sagledavanje šire slike, nikad se ne bismo kokali zbog međe metar lijevo ili desno. Da smo skloni široj slici, ne bi se u jednom entitetu bacalo smeće u rijeku da „ode“ onima iz drugog. Da smo skloni široj slici, ne bismo se šverali u javnom prevozu, plaćali bismo centralno grijanje iako nam ga ne mogu lako isključit, i ne bismo pili kokakolu.
Kroz istoriju smo se borili za „svoje“, i što nam je posjed bio manji, to je borba bila grčevitija, a svako ko dijeli bogatstvo, briše granice ili ih bar hrabro pomjera je blesan (da ne kažem lucidan) što izaziva šejtana.
Izaziva ga svakako. Nikoga šejtan ne napada tako otvoreno ko insana na putu pravednika.
I nikog šejtan ne obuzima suptilnije do onog što uzdiže sebe naspram drugih.
Jer svi smo jedno. Pardon, Jedno. Sve je ovo Ja.
Jastvo, kao opštost stvarnosti, kao cjeloviti identitet Univerzuma, najsurovije kažnjava upravo onog koji se pravi da je od svega ograđen. Onog koji misli da u svom ataru može da bude sultan umjesto sultana.
Godinama već smo predmet raznoraznih projekata pomoći, podrške razvoju, oporavku, povratku i tako tome. Godinama već je izlazna strategija tih projekata stvoriti kod lokalnog stanovništva osjećaj vlasništva. Ne u smislu klasičnog posjedovanja kojem smo tako skloni, već u smislu stvaranja svijesti da nam okruženje pripada kao što majci pripada novorođenče, odnosno, briga i obaveza da se o tom djetetu stara.
Mi smo opet, tradicionalno, sve te pomoći od stranaca primali ko nepovjerljiv ker hranu iz ruke neznanca. Oprezno priđi, hapni i zbriši. Ko najviše ujagmio, pu, najpametniji bio! Kakva šira slika, kakvi bakrači, kad ovdje, što bi rekao kontroverzni Nele, svakih pedeset ljeta izbije rat. Trpaj use-nase-podase, a za gladnu dušu na TV-u, hvala nebesima, uvijek neki rijeliti šou, pa eto intime, ljudskosti, bliskosti, kakve-takve. Suza je suza, seks ispod ćebeta, ispovijest i drama, to su sve znamenja čovjeka, da ne bude da je prošao dan u hladnoj kapitalističkoj otimačini i proračunavanju, bez kontakta sa toplim ljudskim mesom.
Duša, kao novorođenče, sisa šta joj na usne prisloniš. Duša nije pametna. Da je pametna, zvala bi se razum.
Tako dobijamo kvaziživot. Sa jedne strane, zadovoljili smo razum objašnjenjima zašto smo postupali tako kako smo postupali. Sve se može racionalizirati. Ne plaćam tramvajsku kartu jer time finansiram državu, a šta država radi za mene? Neću pomoći kolegi da uradi svoj posao, jer će onda on dobiti unaprjeđenje, a ja ću ispasti budala. Neću vratiti kasirki višak koji mi je greškom dala jer su stvari u toj prodavnici ionako preskupe. I tako dalje.
Duša se može napuniti bolom kao i srećom. Duši je svejedno. Duša odradi posao bilo da je plakala ili radovala. Zato su suze jednako slane, bez obzira jesu li radosnice ili one muške, najteže (ne mogu da odolim). Tako, ako se pitate otkud navala rijeliti šouova, eto otud – plebs je žrtva manipulacije koja ima za cilj stvoriti iluziju da smo nahranili duše, iluziju da smo ostvarili intimni kontakt, bez obzira što se radi o digitalizovanim predstavama nepoznatih ljudi. Ne mari gladna duša da li je ta realnost autentična. Duša, duša draga, baš je naivna, i bez razuma će od svakog čike uzeti bombonu.
Kako onda upraviti razum u pravu stranu. Odgovor se nekako sam nameće – naukom. Jedna od najljepših osobina naučnih istina je što ne smiju biti apsolutne. To znači da nešto može biti naučna tvrdnja jedino pod uslovom da može biti pobijena. Možda zvuči kao paradoks, ali nije. Da je drugačije, da ne može biti pobijena, zvala bi se dogma. Dakle nauka je ta koja istražuje, proučava, eksperimentima provjerava i dokazuje, i ako se više puta pokaže da dva i dva daju četiri, razum može biti zadovoljen. Ipak, nikad uvjeren na krv i nož, jer nova saznanja mogu dovesti do potrebe za revidiranjem, pa i novih zaključaka, pa više nije četiri nego peti, i eto nam progresa, a progres volimo, jer zahvaljujući njemu opstajemo i, kako sama riječ kaže, napredujemo. Postajemo bolji.
Kad smo tako razumni i otvoreni za novo i bolje, ostaje da zadovoljimo dušu.
I tu je već sve izmišljeno. Hrana za dušu je umjetnost. U kontekstu današnjice, umjetnost je ono što se potiskuje, gasi, zatvara, ismijava, nipodaštava, ne finansira. Hrana za dušu je i kad si sam u prirodi, ne u tržnom centru. Hrana za dušu je empatija. Duša nije pojava kojoj gode skromne dimenzije našeg fizičkog bića. Duša je nježni, eterični kvalitet koji gravitira opštem, Jastvu, Univezumu, Bogu. Duhovni oci kažu – ako je vjera (duša) koliko zrno gorušice, čovjek može biti spašen. Duša je luča mikrokozma, luće, lux, svjetlost koja ima moć unijeti Premudrost u svako biće, bez obzira na rezultat koji bi to biće ostvarilo na testu inteligencije. Upravo zbog toga, zbog te prečice za povratak u istinsku ljepotu postojanja, postoje umjetnička djela koja se smatraju univerzalnim, vanvremenskim.
U istočnjačkoj filozofiji se ljudska bića predstavljaju kao sistem energetskih centara, čakri, gdje su one najniže čakre, smještene kod čmara i polnih organa, one koje nas povezuju sa „životinjskim“ porivima (use, nase, podase), a one najviše, grlena, čeona, i krunska čakra, one koje nas povezuju sa uzvišenim – artikulacijom jedinstvenog sebe, uviđanjem stvarnosti, i povezivanjem sa univerzalnim, Božanskim.
Po nekim teorijama, krunska čakra, kao cvjetić na vrhu glave, ima funkciju primopredajnika preko kojeg primamo i inspiraciju. Tako Tesla nije „izmislio naizmjeničnu struju“, jer je ona i bez njega postojala, samo nije bila „prevedena“ na ljudski (jezik). Tako Betoven nije izmislio Devetu, već ju je čuo, dobio. Ona je i bez njega odjekivala prostranstvima svemira kao savršena harmonija vibracija nesagledivih moći. I tome slično.
U jednoj epizodi Zvjezdanih staza dežurni doktor na brodu, inače kiborg, robot, postaje atrakcija na jednoj planeti „matematičara“ nakon što su ga čuli kako uvježbava pjevanje zasnovano na najnovijem „muzičkom algoritmu“ koji je u sebe učitao u svojoj misiji da što više zaliči na ljudsko biće. Taman kad je poželio zauvijek ostati na toj planeti i, sasma ljudski, uživati slavu sa sve svilenom maramom i skupocjenim kućnim ogrtačem operskog velikana, domaćini provališe da mogu naštancati hologramske mini pjevače koji će proizvoditi algoritamsku muziku koja im je još bolja od njegove „organske“- jer je složenija, vratolomnija, mada, za naše ljudske uši, lišena svake duševnosti i magije.
Poenta je da ono što u umjetnosti doživljavamo kao lijepo ima i svoje naučno objašnjenje. Uostalom, u vrijeme antičke Grčke se muzika proučavala zajedno sa prirodnim naukama. Isto tako, smatra se da su nam lijepi ljudi čija su lica simetrična, pravilna. Pa i čuveni „zlatni presjek“ govori u korist uvjerenja da se ispod naoko slučajnih ljepota krije neka određena matematička vrijednost. Sve je to, na kraju, i u duhu teorije Jastva, jedna stvar. Ali ajde.
Šta želim reći je da možemo gutati stvari stihijski, i jer nam se „čine okej“, a možemo znati, ili bar težiti da znamo. Jer čovjek uživa i dok putuje prema odredištu, ne samo kad do njega stigne. Tako muzičari uživaju u muziciranju i kad tek savladavaju neki instrument. Nekom ko sa strane sluša to zvuči kao besmisleno drdnanje, ali muzičar čuje ono čemu teži, a sve greške koje u međuvremenu nastaju samo su zvuk potvrde da je nekud pošao.
Što bi rekao Štulić, nije važno odakle sam sve dok znadeš kuda putujem.
Svi smo rođeni sposobni da ostvarimo svoje najveće potencijale. A put od hiljadu milja počinje prvim korakom. I da ništa ne uradimo, da ne znamo kako, podajmo duši hrane, ona će pronaći put.
Nije moglo sažetije. Živi, zdravi i lucidni bili!
ZA KONKURS