Dobro večer svima!
Moje mišljenje je da ‘ etničko pitanje ‘ ili etnička pripadnost nije jedino osjetljivo pitanje u našoj državi.
Rad je itekako osjetljivo pitanje!
Neki će reći, za šta i za koliko da radim, neću svašta da radim, nije to za mene i tako dalje. Ovo je ozbiljan problem. Sjećam se, prijateljica i drugarica iz školske klupe iz gimnazijskih dana, Azra i ja, koje smo obje potjecale iz dobrostojećih obitelji, u želji za samostalnošću, odlučile smo ‘ pokrenuti ‘ vlastiti biznis na pumpi Kopex Sarajlić, perući ‘ šoferšajbe ‘ i nadale smo se dobroj zaradi. Nažalost ili na sreću, obje smo bile spriječene od strane roditelja koji nam nisu dozvolili da krenemo u naš biznis,a mogu Vam reći, da smo velike nade polagale u eventualnu zaradu.
Tada smo bile dvije blentave šesnaestogodišnjakinje, kojima novaca nikada nije bilo dosta, ali nismo niti željele vazda uzimati od roditelja.
Prošlo je sedamnaest godina od tada i mogu Vam reći da sam veoma razočarana našim stanjem svijeti. Sa mlađima nemam blizak kontakt, niti čest, međutim, primjetila sam da je mnogim današnjim muškarcima stran i čekić, i hašov, jednako kao i pomisao da treba zamijeniti sijalicu.
Moram naglasiti da pišem iz svog ličnog iskustva i nije mi namjera da bilo koga vrijedjam. Međutim, to nikako nije i ne može biti dobro, kao što to nije ni činjenica da naša BiH stoji neobrađena i da je rad na zemlji ‘ kao sramota ‘ i na što će se većina samo nasmijati.
Prije sam se srdila jer nas je otac ‘ tjerao ‘ da pomažemo u bašti, dok su se druga djeca igrala, međutim i brat i ja danas znamo kako uzgojiti rasadu,kako posaditi i njegovati biljčice.
Danas smo oboje zahvalni na tome. Brat već dvije godine ima plastenik u kojemu već odavno ima i mladog bijelog luka, i blitve i zelene salate.
Trenutno se troši poslijednja rezerva krompirića koji su posijani na planini Majevica prošle godine, koji su toliko ukusni,a ono najbitnije jeste,da znamo što jedemo, da znamo da nije genetski-modifikovano niti tretirano kojekavim pesticidima koji su iznimno štetni za naše zdravlje.
Pitam se, zašto nam je obrađen tek mali dio BiH?
Ukoliko izuzmemo poljoprivrednike, ostaje činjenica, da većina domačinstava izdvaja značajne sume novca, kako bi kupili povrće, koje je večinom uvozno.
Mi čak uvozimo i bijeli luk, i to onaj smrdljivi, kineski, gadni i vjerovatno modifikovani. Zamislite, nama u BiH dolazi bijeli luk iz daleke Kine i mi ga kupujemo i kinezima punimo džepove dok su naši novčanici sve osim puni.
Moj tata kaže da smo hajvani 🙂
Danas sam srela starijeg gospodina koji je u penziji i ponavljao je kako je sve ‘ naopačke ‘ ama baš sve i rekao kako i sada u penziji ide raditi za nadnicu i ne shvata ljude koji kažu da neće raditi za 20 – 25 KM jer se za tu nadnicu može kupiti vreča brašna. Rekao je , ukoliko su mu ponuđeni obrok i nadnica, da je on lično zadovoljan.
Jedan od razloga neše neimaštine svakako leži u neradu.
Situacija jeste teška, teška su i vremena ali ja bih rekla, da ništa nije teže od nas ljudi.
Dok ne postanemo svijesni važnosti kupovine domaćih proizvoda i činjenice da nas samo rad može izvući iz teške finansijske situacije ili ti kolapsa u kojemu smo, od nas neče biti ništa.
Dok ne shvatimo da više nikada niko neče doći da ulaže u našu zemlju, kao sto je to bilo do unazad ne znam koliko godina, od nas neče biti ništa.
I na kraju, ponoviču ono što otac ponavlja cio život,a to je .. Rad , rad i samo rad!
‘ za konkurs ‘