“Gilgameš, gdje žuriš?
Nikad nećeš naći taj život koji tražiš.
Kad bogovi stvoriše čovjeka oni mu dodijeliše smrt,
A život zadržaše za sebe.
A ti Gilgameš,
Napuni trbuh svoj dobrim stvarima;
Dan i noć, noć i dan,
Igraj i ženi se, gosti se i raduj.
Neka tvoja odjeća bude svježa, kupaj se u vodi,
Njeguj malo dijete koje drži tvoju ruku,
I učini ženu svoju srećnom u svom naručju;
Jer to takođe je sudbina čovjeka.’
* * *
Utnapishtim reče,
“Nema stalnosti.
Da li mi gradimo kuću da zauvijek stoji,
Da li ugovor pravimo da stoji za sva vremena?
Da li braća nasljedstvo dijele da zadrže zauvijek,
Da li poplave rijeka traju?
To je samo nimfa vilinog konjica koja š'iri svoju larvu tražeći sunce u svom sjaju.
Od starih dana nema stalnosti.
Spavači i mrtvi, kol’ko slični su oni,
Kao naslikana smrt.
Šta je između gospodara i sluge, kad obojica ispuniše svoju sudbinu?”
Ep o Gilgamešu
Čudno je koliko često ljudi zaziru od stvari zato što im se čine previše fantastične. Fantastika je za lakovjerne, neuke i ograničene, dok se, sa druge strane, „ozbiljan narod“ drži naučnih i naučno dokazivih činjenica o kojima, u prosjeku, vrlo malo zna. Horoskop, psihologija, hipnoza, telekineza, meditacija…to je za žene i otkačenjake, dok je za muškarce i one “o sebi, pri sebi” ekonomija, pravo, matematika, nešto “konkretno”, opipljivo, izračunljivo. Sve što je globalno je fantastično, dok se lokalno poima i bez velikog fantaziranja, i tako dalje. Postoji, manje ili više jasna granica preko koje prosječan čovjek stvari svrstava u fantaziranje, praznu priču, pametovanje i preveliku apstrakciju. Možda se čak može reći da su ti kvazivjernici u nauku u stvari zagovarači dogme po kojoj je jedina, apsolutna i neoboriva istina ono što je u glavi prosječnog čovjeka, šta god to bilo.
A ko je prosječan čovjek? Što bi rekli „Latinjani“ – mediokritet. Doduše, kad oni to kažu, onda je uvreda, a kad kažemo po naški, prosječan čovjek, to je neki dobričina, moguće sa brkovima (čak i ako je žensko), uglavnom više prevaren nego prevarant, koji vozi auto star najmanje deset godina i sluša narodnu muziku/pop-rok/Balaševića. Prosječan čovjek je centralna figura popularnih televizijskih serija, u dnevniku je on izigran, oštećen, prezadužen, prosječan čovjek je u sveprisutnim operacijama alfa i omega poistovjećivanja prosječnom čovjeku tvoreći tako začaran krug prosječnosti.
Prosječan đak dođe svom prosječnom roditelju i kaže – danas smo učili integrale, kad će to meni u životu trebati?! Roditelj se složi da je sve preko osnovnih operacija čisto maltretiranje i sprječavanje djece da kvalitetnije utroše vrijeme eksperimentišući sa hemijom u kućnoj varijanti kako su, uostalom, i njihovi roditelji radili (i šta im fali).
Uzmimo da je generacija koja je sada u četvrtoj i petoj deceniji života učila iz istih udžbenika. Pretpostavimo da je naučila pola od predviđenog gradiva, i da je od toga pola zaboravila, a to pola što nije, rijetko koristi, pa se i od toga pola može svrstati u neko pasivno znanje. To znači da današnja generacija koja ne samo da je u ekonomski najproduktivnijem dobu, nego podiže i podučava svoju djecu, raspolaže sa otprilike osminom znanja predviđenog za đake osnovne škole. Neka nije osmina, neka je četvrtina, to opet znači da (nad)prosječan osnovac ima šire osnovno znanje nego prosječan roditelj, pa otud i to što roditelji često rade domaći sa svojom djecom možda i nije štetno za dijete koliko je korisno za roditelje.
Dakle, glavni kritičari, publika i korisnici nesvakidašnjih ideja su prosječni ljudi koji zaziru od svega što nije „naučno“ dokazano ili dokazivo, iako su, što se tiče nauke, upoznati sa osminom gradiva za školarce koje je bilo aktuelno prije trideset godina, a sva odstupanja možemo opet podvući pod činjenicu da se u međuvremenu mnogo toga otkrilo i ispostavilo te da je znanje odraslih na ovaj ili onaj način opet nedovoljno, zastarjelo i šuplje u nekim osnovnim stvarima.
Usmjerena srednja i visoka obrazovanja prosječnog čovjeka u prosjeku usmjeravaju i uzvisuju više nego što je predviđeno, a ideja vodilja prosječnog čovjeka je da se školuje za određeno zvanje, odnosno posao, odnosno platu i društveni status, a ne znanja radi. A znanje je moć.
Do kojih se naučnih otkrića došlo u međuvremenu, šta nam savremena tehnologija omogućava, pored toga da se crnjačimo i svađamo po internetu, prosječnog čovjeka u prosjeku ne zanima.
Time dolazim do teme sa kojom bi, po mom mišljenju, svaki prosječan čovjek trebao biti upoznat.
Sročiti uvod u uvod se pokazalo kao nezahvalan posao, nadam se da nisam strašno promašila.
Eksperiment sa dva proreza
Po definiciji, talas je „deformacija koja se prostire kroz prostor i vrijeme“, a može podrazumijevati talasanje neke materije, odnosno čestica (vode, vazduha), kao i talasanje bez prenosnika – medijuma, odnosno talasanje koje se može prostirati i kroz vakuum (svjetlost, elektromagnetni talasi, itd.). Talas i čestica koegzistiraju u prirodnjačkom narativu kao dva zasebna fenomena sve do eksperimenta sa dva proreza kada se pokazalo nešto čudno.
Eksperiment sa dva proreza je možda i najpopularniji eksperiment kvantne mehanike, a s obzirom da načinje pitanje “naučnosti fantastike” odbacujući klasičnu logiku, vjerujem da zaslužuje da postane poznat svima, kao tablica množenja. Zato je najbolje pretražiti internet i pregledati nekoliko filmića u kojima je jasno i slikovito objašnjen.
Dakle, na nivou kvanta (kvant – najmanja količina energije koja se javlja u elementarnim procesima, npr. foton, elektron) došlo je do sudara, odnosno preplitanja dva jasna koncepta. Ispostavilo se da se pojedinačni elektroni ponašaju kao talas, a ne kao čestica, doduše – u zavisnosti da li ih neko posmatra ili ne. U odsustvu posmatrača, ploča koja je bilježila „pristizanje“ elektrona kroz prepreku sa dva procjepa je pokazivala uzorak karakterističan za talase, međutim, kada bi se uključio posmatrač , elektroni bi se (brže-bolje) ponovo ponašali kao čestice.
Da li elektron zahvaljujući nekom obliku svijesti „odlučuje“ kako će se ponašati u zavisnosti od toga da li ga neko posmatra ili ne?
Može li se reći da naša svijest može da utiče na način na koji se ponašaju elementarne čestice oko nas, da je opažanje dovoljno da se svijet tvori?
U pokušaju da riješi misteriju čestičnotalasne prirode posmatranih kvantova, jedan fizičar je, pretpostavljajući da se čestica prilikom putovanja razmaže u neku talasatu masu pa otud pokazuje tu talasnu prirodu, došao do jednačine koja odražava taj talas, tj. opisuje odraz interferencije koji se tom prilikom javlja. Međutim, drugi fizičar je pretpostavio da ne dolazi ni do kakvog razmrljavanja kvanta, ali da je jednačina valjana, s tim što ne opisuje transformaciju čestice prilikom putovanja, već „talas vjerovatnoće“. To bi značilo da čestica u stvari ne postoji sve do trenutka njenog opažanja ili mjerenja. Sve do tog trenutka, postoje samo mogućnosti, odnosno vjerovatnoća da se čestica (opservacijom) pronađe na nekoj od više lokacija definisanih jednačinom talasa. Tamo gdje su vrhovi krivulje, vjerovatnoća je velika, dok je u dolinama praktično nema. Drugim riječima, sve dok nema posmatrača, stvarnost ne postoji. Ili što je još u osamnaestom vijeku rekao George Berkeley Esse est percipi (Biti znači biti opažen), doduše, u težnji da sažme svoj idealizam.
Koliko je nauka odmakla u pronicanju tajni postanka stvari, pretvaranja energije u masu, tamne materije, bozona i čudesa, poznato je široj javnosti kroz priču o Cernu, mada prosječan čovjek nema pojma šta to tamo treba da se sudari i zašto.
I zaista, kako ćemo ići u korak sa vremenom, ili uživati tekovine civilizacije i ljudskog napretka ako funkcionišemo na tračku tridesetak godina stare elementarne nauke o svijetu u kojem živimo, i da li je prosječnost neminovnost, ili nas je prosto snašla prateći jednačinu talasa koji joj je rekao gdje nas sve može naći, samo ako nas bude tražila.
Jesmo li zaista zainteresovani samo za istine, okrenuti činjenicama i razumnom ponašanju ako se u svakodnevnom životu ponašamo kao da je sve unaprijed isprogramirano od strane ove ili one elite koja, sa većom sigurnošću nego što je nauka poznaje, vedri i oblači našim životima. Da li je razumnije i duhu ugodnije pratiti dostignuća onih koji zaslužuju umjesto da kupuju diplome, zanimaju li nas mozgovi samo kad se odlivaju, i možemo li, zaista, gledati život istim očima kad nam poslije ovakvih saznanja ostane u glavi da ništa nije u kamenu zapisano već da zaista, zaista živimo in a world of possibilities.
The average person puts only 25% of his energy and ability into his work. The world takes off its hat to those who put in more than 50% of their capacity, and stands on its head for those few and far between souls who devote 100%.
Andrew Carnegie