Bosanac-Musliman ne Bošnjak, počinje priču porodični prijatelj, borac Vojske Republike Srpske ranjavan i od Srba i od Bošnjaka u proteklom ratu, na moje pitanje šta to čovjeku odredi put za koga da u ratu krv lije?! Teško, lično pitanje ali iskreno i radoznalo, znajući da u današnje vrijeme poslije Dejtona i opše društvenog obrazovanja velika većina zna za koga bi u stroju stajala.
Po nekom ličnom razmišljanju, smatram da je njegov put kao i svih običnih ljudi koji su se u nesretnim dešavanjima našli na odabranim stranama vođen principima, prijateljstvom i vlastitim poimanjem društvenih razumjevanja dešavanja, bez onih koji su vođeni ličnim interesima i donatorskom novcu u svrhu medijske promocije obavljali tu ulogu. Obični ljudi, prijatelji, saborci ali ne baš uobičajeni, sa drugim imenom i vjerom, a istom crvenom bojom krvi i istom rovu.
Početak rata je dočekao kaže na radnom mjestu, u istoj ulici i istom malom gradu gdje je odrastao i svako zna svakoga, dok su “njegovi” većinom već bili udaljeni iz iste te firme, ili dobrovoljno sa porodicama otišli na “slobodne” teritorije. Prijatelji iz djetinstva Nemanja i Miloš, u mješovitom gradu i dalje su bili sa njim svakog dana kao i prije referenduma 1. Marta, kada je sa njima bio na reveni nekoj umjesto na glasačkom mjestu, da bi poslije toga počeo osjećati poneki prijeki pogled. Ništa što naivni čovjek nije mogao opravdati sebi u glavi sa vremenom koje pritišće čitavo društvo, ono naše famozno jebi ga, živa glava. Sredina 93. godine je donjela vidljive promjene, drugovi i komšije u uniformama jedne vojske, rodbinu i komšije u drugim, njemu još nestvarne slike. I tad dolazi prelomni momenat, Miloš drug i kum je poginuo sa još par dobrih drugova u zasjedi. Gledajući komšije koje dolaze izjaviti saučesće porodici, isti dan se dobrovoljno prijavio za učešće. Iako nepovjerljivi na prvu, a nakon razgovora sa Nemanjom koji je uvidio da neće odustati, i njegovom ličnom intervencijom bio je angažovan. Početni šok kad se pojavio u jedinici je razbio komandant koji je održao govor vojnicima, njegovim budućim saborcima o ispravnosti borbe za ognjišta koja svi djelimo, i iskušenjima koja se očekuju a da život će nekad zavisiti o onome o kolegi iz rova, te da moraju imati povjerenja u braću po oružju. Prva akcija i povjerenje je ostvareno, da bi već kroz pola godine i prvog ranjavanja svaka razlika nestala. Valjda ti je to tako kod nas moraš svoju krv da proliješ da te priznaju, narod u kojem samo je mrtav čovjek heroj, a broj rana jedinica za sreću, jer kad primiš toliko krvi da svoje nemaš ni mililitar svoje, šta to drugo može biti?
Svačija sudbina je teška, i svako nosi svoj životni teret, koji pomalo olakša invalidska penzija kad se digne, kroz smijeh će. Pišaj ga i život, nije lako kad te pripadnici tvoje konfesije proglase izdajnikom, a ono za šta si se borio nikad ne prihvati kako treba i dolikuje, što mu nekako najteže pada, ali to nema veze sa vjerom i ljudima, nego sistemom koji sve veterane posmatra kao teret. Težak put mog prijatelja.
A današnjica je takva, da se svako o sebi zabavio, nema vremena da vidi tuđi životni usud. Zastanite nekad kad sjedite i sjetite se i tih ljudi koji na svojoj koži su osjetili i dodatan pogled, a podnijeli krv kao žrtvu.
Koliko ima tih ljudi, običnih kao što smo i sami? A uvijek tuđi, nikad svoj.