Rađeno je istraživanje koje bi rasvijetlilo zašto su ljudi skloni iscrpljujućim diskusijama u kojima niko ne odstupa od svog mišljenja, bez obzira na argumente druge strane.
Dopalo mi se objašnjenje. Zaključak je da do takve situacije dolazi kada se jedan od sagovornika osjeća inferiorno u odnosu na drugog. Kako svi želimo biti shvaćeni i prihvaćeni, neslaganje drugih sa onim što iznosimo doživljavamo kao prijetnju. To dalje aktivira urođeni sistem za samoodbranu koji ima fiziološke, ali i psihološke manifestacije. Tako, na primjer, disanje postaje plitko i ubrzano, puls se ubrzava, a vidno polje sužava. U tom odbrambenom stanju, mi nismo u stanju shvatiti i uvažiti sve što nam se predstavlja jer nam je polje percepcije, pa samim tim i rasuđivanja, suženo, svedeno samo na grube obrise koji imaju jedan od dva naboja – “za” ili “protiv” nas.
Za to u engleskom postoji i lijepa riječ “narrow-mindedness”, uskoumnost.
Namjerno ne govorim uskoumlje, jer bi to u svojoj zbirnosti više značilo trend, modus operandi grupe prije nego pojedinca. Uskoumlje je nešto kao glupost, neka velika voda u kojoj se brčkaš, i mnogi drugi pored tebe, i ne mora biti da ćeš ikad izaći iz đakuzija. Uskoumnost, sa druge strane, bi značilo privremenu stvar, epizodu, nešto što može da se desi i inače širokoumnim ljudima.
Internet kao medij rado i lako čuva prepucavanja od prije deset godina na temu najboljeg recepta za sutlijaš, kao i prepucavanja na temu “ko je počeo rat”, iako su se odvijala između ljudi nezavidnog obrazovanja, kulture i predstave o životu. Sablažnjavamo se kad vidimo šta sve ljudi pišu, i oni pišu, jer mogu, i baš zato što sad vidimo šta se vrti po nekim glavama, obuzima nas neki strah i osjećaj kraja.
Bilo bi lijepo vidjeti diskusiju, polemiku, debatu u dobrom raspoloženju, sa povjerenjem u svoje argumente, da malo čitamo kako je kad jedna strana drugoj kaže “u pravu si, hvala ti”, jer i to je moguće, samo prije po skrivenim budžacima internet univerzuma nego po raskrsnicama i najvećim sastajalištima. Doduše, takve polemike nisu toliko interesantne opštoj populaciji. Uostalom, kad se ljudi nešto normalno dogovaraju, to je zanimljivo samo onima koji su upućeni u temu, a kad se tuku, nebitno je zašto, daj da vidimo kakvih će biti udaraca (Panem et cicrenses!). Razloge je zanimljivije kasnije uz kafu nagađati nego unaprijed znati, pa imati obavezu tumačenja situacije u datom kontekstu.
Ima situacija i kada se intelektualci “dovate”, ali se tu ipak zna red, pa i ako se ide ispod pojasa, to se radi što otmjenije. To je kao neki viši nivo niskog nivoa, uživanje u gospodskim udarcima.
Međutim, ako je vjerovati da je osnova u osjećaju ugroženosti, straha i nesigurnosti, onda nije realno očekivati da se iscrpljujućim diskusijama bave oni koji se osjećaju dobro, samopouzdano i smireno.
U besmislenim raspravama su ili oboje inferiorni, ili jedno inferiorno drugo mučitelj, ili inferiorni i superiorni koji se pita “šta će meni ovo u životu”, ali se svejedno raspravlja. Ako bi se dalo reći da su problematične diskusije stvar problematičnih ljudi, zašto se ti superiorni upliću u nešto što već na početku mogu ocijeniti kao suvišno maltretiranje. Može li biti da se to dešava kad se ne osjećaju baš dobro, kada ih njima ravni ne razumiju ili ne prihvataju, pa im je potrebna pobjeda u maloj ligi, treba im da nekog malo izdominiraju, pa makar to bilo vidljivo samo njima ili tek pokojem prolazniku. Pa i to što internet pamti može da godi, ako ćeš da se vraćaš i diviš svojim replikama. Zaista, sveprisutna raspoloženost internet zajednice da upada u besmislene rasprave je nešto kao slatki grijeh nadohvat ruke, ako ti je do polemisanja, filozofiranja, iščitavanja literature da podebljaš argumentaciju onako sebe radi, ko što se žene sebe radi depiliraju, internet te čeka više nego spreman.
Ali treba imati na umu da je taj vašar samo teferič taštine i straha, da su to ljudi koji se ne osjećaju dobro i koje je strah. U medijima su izloženi ljudi kojima nije dobro i koje je strah, a nije im dobro, i strah ih je upravo zbog izloženosti medijima. Da su mediji humani, puštali bi Vivaldija u pozadini dok nam saopštavaju vijest o nekom masakru, da se zamislimo, a oni, baš neki dan obratim pažnju, dnevnik ozvučili ko za borbeni marš, sve najave, sve vijesti ispraćene nekim akcionim zvucima, samo što ne zvecka oružje. Mi smo jadni sa svih strana pod pritiskom da se osjetimo inferiorno, nemoćno i ugroženo. Ne vjerujemo nikome i ničemu, spavamo sa jednim okom otvorenim, ili tražimo ideologiju da imamo manje posla, da imamo i neka leđa. Svaki nastup je odbrana, neprijatelj ne spava, svaka diskusija je besmislena, jer mi smo ugroženi.
Slobodni ljudi imaju drugačiju vrstu problema. Nerastrgnuti strahom i paranojom, slobodni ljudi stvaraju, a za to im ustrebaju alati, materijali i saradnici. Slobodni ljudi nisu opterećeni sobom, branjenjem sebe, uspostavljanjem sebe, već rješavanjem nekog problema. Njihov fokus je na nešto u vanjskom svijetu, a kako otkrivaju da je zato potrebno upoznavati taj vanjski svijet, u njega ne izlaze naoružani svojim stavovima i uvjerenjima, već sa sveskom i olovkom, sa željom da ga upoznaju. Zašto? Da bi riješili svoj problem. Koji problem? Kako doći do materijala, alata i saradnika.
Kada slobodan aktivan čovjek nastupa u društvu, njegovi primatni motivi su da nabavi to što mu je potrebno. Njemu ne trebaju lajkovi na selfi već linkovi na proizvođače i dobavljače. Saradnike traži po sposobnosti, trudeći se da pronikne što dublje u ličnost i ne bude zaveden spoljašnjim. Traženje alata traži da učiš, jer su alati uvijek odraz mentalnog pristupa problemu. Upoznavajući se sa najnovijim alatima možemo pratiti razvoj pameti i pristupa rješavanju problema, gdje je “inovativno” vrlo popularna riječ. Inovativnost se u prepucavačkom diskursu interneta naših prostora možda jedino susreće u hrvatskoj jezičkoj morfologiji i Šešeljevim zajebavanjima. Inovativnost poput nesalomivih stadionskih sjedišta iz Goražda, inovativnost brojnih slobodnjaka koji vrijeme troše na neki projekat, onda ostaje rezervisana za članove kluba.
Zato je važno da se čovjek ostvari. Da se u nečem oproba, da nešto proizvede, da osjeti zadovoljstvo, i da taj impuls života koji dobije odmah pređe na zamisao o sljedećem poduhvatu. Ne možemo skinuti fokus sa ega ako nemamo ništa zanimljivije da mu se posvetimo. I to što je sve u stvari zanimljivo, ne možemo vidjeti dok nam je percepcija sužena. A sužena nam je od straha. Ne možemo živjeti u strahu i istovremeno biti slobodni. Sve dok kao društvo ne budemo prilazili jedni drugima sa željom da se druga strana osjeti prijatno i neugroženo, da je upoznamo, što bolje shvatimo, sve dotad će većina stvari funkcionisati na strahu. Strahu kao pokretačkoj sili koja nikad ne omane. Lakše je aktivirati alarm za požar i grupi uspaničenih ljudi mahnuti rukom “ajte ‘vamo”, nego ih jednog po jednog, zadovoljnog i smirenog, uvjeravati da bi trebao da dođe u neku prostoriju radi neke tvoje namjere.
Zato, sve dok postoji neko ko bi da vlada narodom, nametaće mu se kultura straha. A narod, sve dok bude stvarao, imaće sredstva, alate i ljude pomoću kojih će izlaziti iz strahovlade, i biti u stanju voditi konstruktivne razgovore.