Sljedeći tekst primio sam sa „čudne“ mail adrese sa porukom: Svaka sličnost sa Bosnom i Hercegovinom je namjerna“. Bez ikakvih izmjena, odlučio sam objaviti tekst u cijelosti.
Joseph Stiglitz, profesor ekonomije na američkom sveučilištu Stanford, bivši savjetnik predsjedničkog vijeća Billa Clintona i bivši predsjednik Svjetske banke za obnovu i razvoj odlučio je “progovoriti” o tome kako moćne zapadne banke i Međunarodni monetarni fond u svojim tajnim dokumentima planiraju i hladnokrvno izazivaju socijalne nemire u mnogim siromašnim i tranzicijskim zemljama diljem svijeta koje “pomažu”.
Četiri koraka do prokletstva
Perfidno smišljeni scenarij je slijedeći: Prvo se snimi i detaljno analizira gospodarsko i kadrovsko stanje svake države koja zatraži financijsku pomoć za svoj razvitak ili opstanak. Nakon toga Svjetska banka za obnovu i razvoj vladi dotične zemlje uručuje istovjetan tipizirani program koji sadrži četiri obavezna koraka.
Prvi korak – privatizacija
Prvo što vlada zemlje-žrtve treba neodložno provesti je privatizacija gospodarstva, a posebice velikih javnih i ključnih industrijskih poduzeća koja čine kralježnicu privrede. Umjesto da se argumentirano usprotive zahtjevu za brzopletu prodaju javnih poduzeća mnogi su političari požurili u radosnu (ras)prodaju elektroprivrede, naftne industrije i vodoprivrede kao gospodarski imperativ. Da bi ušutkali trezvene kritičare takvog nepromišljenog postupka s teškim dalekosežnim posljedicama, oni se pozivaju na imperativne zahtjeve Svjetske banke za obnovu i razvoj. “Možete vidjeti kako im se rašire oči na mogućnost dobivanja provizije ako se u procjeni vrijednosti imovine velikih javnih poduzeća i ključnih industrijskih poduzeća skine koja milijarda ili barem nekoliko stotina milijuna dolara” – kaže profesor Stiglitz.
Drugi korak – liberalizacija
Nakon kampanjski provedene privatizacije obavezno slijedi donošenje zakonske regulative o liberalizaciji tržišnog kapitala. Taj potez, teorijski gledano, omogučuje investicijskom kapitalu nesmetan ulazak i izlazak iz zemlje. Pri tome, kako pokazuje iskustvo, u zemlju-žrtvu, ulazi relativno malo kapitala, a kudikamo najveći dio raspoloživog kapitala na “zakonit” način nesmetano izlazi iz zemlje. Taj proces izvlačenja kapitala je u ekonomiji poznat podimenom “krug vrućeg novca”. Novac ili, točnije rečeno pljačkaški kapital, ulazi u zemlju-žrtvu prvenstveno radi špekulacija nekretninama i valutom, a zatim poput plašljive divljači, bježi glavom bez obzira već na prvi znak nadolazećih nevolja koje bi mogle bilo kako ugroziti njegovu sigurnost. U tom paničnom bijegu kapitala državne pričuve mogu “presušiti” za samo nekoliko dana. Nakon takvog vješto insceniranog bijega kapitala MMF obavezno traži od vlade zemlje-žrtve da odmah drastično poveća kamatne stope na 30, 50 ili čak 80% kako bi velike svjetske špekulante privukla na povrat isisanog državnog kapitala. “Rezultat takvog poteza vlade, koja najčešće nema drugog izlaza, je predvidljiv” – kaže profesor Stiglitz. Astronomske kamatne stope, dakako, brzo privuku odbjegli kapital, dok s druge strane one sustavno razaraju industrijsku prizvodnju i definitivno isušuju nacionalnu riznicu zemlje-žrtve.
Treći korak – tržišno određivanje cijena
Tada MMF zemlju-žrtvu koja je na izdisaju hladnokrvno uvlači u treči korak – tako zvano “tržišno određivanje cijena”. To je lijep izraz za dramatično dizanje cijena hrane, energenata, vode i ostalih komunalnih usluga. To, dakako, ne vrijedi za cijenu rada (plaće) i mirovine. Time se, u prvom redu, drastično ruši već ionako nizak životni standard stanovništva te osjetno podižu poslovni troškovi u već dobrano posustaloj privredi. Ubrzo nakon toga, prema već dobro uigranom scenariju, slijedi završni četvrti korak.
Četvrti korak – MMF-ov prosvjed
Tim prosvjedom je zemlja-žrtva doslovce bačena “na koljena” i “de facto” se nalazi pred posvemašnjim gospodarskim uništenjem. U tim dramatičnim okolnostima MMF iz nje zločinačkom hladnokrvnošću izvlači i posljednje kapi krvi. Programirano pojačava “vatru” i podiže socijalnu temperaturu dok napokon cijeli kotao ne eksplodira. Time je otvoreno samo predvorje pakla. Eklatantan primjer za to je Indonezija 1998. kojoj je MMF bezobzirno ukinuo subvencije za hranu i gorivo za siromašno pučanstvo, nakon čega su posvuda buknuli žestoki prosvjedi i nemiri.
U tom pogledu je također poučan primjer Bolivije u kojoj su prošle godine izbili veliki nemiri zbog drastičnog povečanja cijene vode. Vješto programirani i precizno tempirani MMF-ovi prosvjedi, kao svojevrstan znak uzbune, uzrokuju novi masovni bijeg kapitala iz zemlje-žrtve, a nerijetko dovode i do stečaja vlade. Taj posvemašnji gospodarski palež ima i svoju svijetlu stranu – dakako, samo za bezobzirne strane vlasnike kapitala. U takvoj bezizlaznoj situaciji oni mogu po smiješnim cijenama otkupiti preostalu imovinu zemlje-žrtve u paničnoj rasprodaji. Po tom perfidnom obrascu već je u posljednjim desetlječima u Trećem svijetu stvoreno mnogo zemalja-gubitnica. Pri tome su jedini pobjednici uvijek bile moćne zapadne banke koje u bezdušnom lovu za kapitalom ni pred čim ne prezaju.
Prema profesoru Stiglitzu u planovima MMF-a i Svjetske banke za obnovu i razvoj ponajviše zabrinjavaju dvije bitne stvari:
Da se planovi stvaraju u tajnosti i da ih uvijek vodi apsolutistička ideologija kojoj je strana svaka humanost i altruizam. Uz to, oni nikada nisu otvoreni za stručnu raspravu i primjedbe te su tako razrađeni da programirano urušavaju demokraciju u zemlji koja ih nekritički primjenjuje.
Da nisu uspješni!
Postoji li zemlja koja je izbjegla ovakvu nesretnu sudbinu? “Da” – kaže profesor Stiglitz: “Bocvana!” Njihov trik? “Odlučno su rekli managerima MMF-a i Svjetske banke: Go home!
Članak je izvorno objavljen u “The Observeru”, 29 travnja 2001.