Bila je duboka, topla, julska noc. Hodao sam uz kameni zid nad rijekom kojoj je mrak sakrio boju. Bila bi gluha, nijema noc da nije bilo huka rijeke. Psi lutalice su prestali lajati, bilo je prerano za pijetlove. Svjetla u kucama pored kojih sam prolazio nisu gorila. Nigdje nikoga osim mene i mojih pijanih koraka.
Ne sjecam se mjeseca; da li je bio pun ili mlad, da li se uopste vidio na nebu te noci. Mislim da nije jer je bila tamna, krosnje stabala na drugoj obali su bile tek tamni obrisi na tamnom platnu. Licile su na nekakav nepravilni golemi zid nad rijekom.
Ali su zvijezde bile bistre. Ne pamtim da sam ikada vidio sjajnije zvijezde na crnjem nebu. Brao sam zvijezde i trpao ih u dzepove da ih ponesem tamo gdje cu se uskoro vratiti. Tamo su na slanom nebu mutne i daleke i ne mogu se dohvatiti rukom.
Onda sam sisao niz stepenice uklesane u zid nad rijekom i legao na travu. Zid je sagradjen nekada davno da bi grad stitio od poplava. Pa mu je, a i to je bilo davno, dodano nekih metar visine jer je hirovita rijeka i dalje plavila grad; jaca je i teze ju je ukrotiti nego sto su mislili.
Dugo sam lezao slusajuci sum rijeke i pokusavao pretociti svjetlucavo nebo u sebe. Trebao bih svakom svom danu biti sto je rijeka gradu – mislio sam. Ustvari, ta mi je misao sad pala na pamet; preplavljen emocijama, umorom i Premingerom nisam tada nista mislio. Bio sam trava i bio sam rijeka. Bio sam eonima deleko od sebe.
Onda sam pozelio zaplivati kroz vodu ciju sam svjezinu osjecao lezeci u travi. Usao sam u rijeku i zaronio sam. Voda je bila hladna i brza. Gledane kroz vodu zvijezde su izgledale kao mutne svijetle tackice. Zaplivao sam ka sredini rijeke i pustio da me nosi matica. Nosila me preko plitkih valova, pored oronule ljusture nekadasnjeg hotela cije terase odavno ne znaju muziku, ispod mosta koji danas razdvaja obale koje je spajao, pored stare skole u kojoj su djeca nosila plave kecelje, crvene marame i bijele kape, pored prozora sobe u kojoj sam u jednom davnom zivotu u noci poput ove sanjao sarene snove, kroz djetinjstvo, kroz prvu mladost, pa pored prigusenuh urlika, pored mrtve fabrike, kroz uspjenusane divlje valove.
Onda sam isplivao na obalu, polako, tamo gdje druga rijeka uvire u moju, i vratio se nazad ispod krosnji lipa uz zid koji vijugajuci prati rijecni tok i stiti od poplava ovaj usnuli grad. Od mnogo ga gorih stvari nije zastitio. Ali daleke su ove noci u kojoj postojimo samo rijeka i prazan grad, zid i lipe, nebo i zvijezde i ja. Onda sam zaspao dubokim snom u kojem sam izdubio ladicu u koju se jos uvijek ponekad u snu uspijem zavuci, u kojoj su mi dzepovi puni zvijezda skinutih sa crnog neba jedne noci koja bi bila nijema da nije huka rijeke.