Dašak vjetra unese kroz otvoren prozor miris behara u sobu ispunjenu nesanicom. Ta mrva mirisa u dubokoj tihoj noći kada čula svaki poticaj razabiru daleko bistrije, a mašta izoštrena mrakom i tišinom svemu daje jasne boje, u hipu me vrati u djetinjstvo, uz Unu, gdje su u ovakvim noćima mirisi bili naročito intenzivni.
Bojim se pisati o Uni, jesam li kadar u sebi pronaći i sročiti riječi koje će je opisati? Niti jedna druga riječ u mom intimnom vokabularu ne nosi toliko značenja, ne sadrži toliko boja, zvukova i mirisa. Kroz najlepša mi sjećanja, kroz najšarenije maštarije, teče Una. Među prolaznostima od kojih je satkan život ona je konstanta. Pokušaću ipak opisati par nasumičnih slika prisutnih u mojim sjećanjima.
Sa lakoćom mogu u misli prizvati ovu sliku, vidjeti je u svim njenim bojama, osjetiti je na koži i u nosnicama: prohladno praskozorje, polako blijedi noć i obavija me vlažno mirisno jutro, a Una je mirna i glatka, prekrivena niskom nježnom izmaglicom i plavom tišinom.
Vidim i bjelasanje plotica, lipljene koji se izbacuju iz vode loveći mušice, hitre mladice koje se stapaju sa riječnim dnom, jata robusnih klenića koji se lijeno izležavaju u plićaku i naravno, nezaobilazne unske zekice, jato zekica oko gnjecave kore kruha koja pluta Unom.
Sjećam se i Une pred ljetnu oluju, kada je zrak težak i gust, ljepljiv, a Una naročito plava. Tmurno i teško nebo se spusti nisko do rijeke, a oblaci upijaju boju Une. Vidim zelena brda nad kojima su se natuštili oblaci u kojima se olovno siva pretapa u indigo plavu. Nekad se kiša polako spusti na rijeku, kapi se odbijaju od vodu, stvaraju milione kružića na površini, na početku jedva primjetne, kasnije sve veće. Nekad se opet silovito stušti, a potom ugrije sunce i iz trave, krošanja i rastinja oko Une izvuče i one najskrivenije mirise, pa je vlažan zrak natopljen intenzivnim biljnim aromama, a neosušene kišne kapi se presijavaju na travi i lišću pa blista i rijeka i sve oko nje.
Najjasnije pamtim ljeta uz Unu, kada sam vrelinu julskih dana gasio u njenoj mekoj vodi. Ušao bih u vodu, puštao da me nosi njezin tok i postajao dio nje. Zažmirio bih, prepustio se njenoj snazi i nestajala je granica između vode i moga tijela. Preplivao bih na drugu stranu, legao u bistri plićak u dubokom hladu vrba i stopio se sa vodom. Poželio bih tada doista postati jedno sa rijekom, pretvoriti se u njene kapi i poteći prema brzacima.
Pamtim i mistične ljetne noći uz rijeku. U mraku je ne vidim, ali je jako osjetim, čujem njen huk, osjetim njen slatkasti miris, osjetim prijatnu hladnoću koju donosi vjetrić, i osjetim cjelim svojim bićem njenu snagu. Čak i uz djelove gdje je mirna naslućuje se njena silina; tiha snaga dubljaka i daleka glasna sila moćnih pjenušavih brzaka.
Bistre su mi i šetnje unskim kejom – bile su svakodnevnica – dugotrajno gledanje u njenu plavo-zelenu površinu i osjećaj spokoja koji sa vodom utiče u mene. Kada sam na keju, kada se prepustim Uni, kada me ona sasvim ispuni, osjećam da se i svijet ispunjava smislom. Nebitno kakvim, ako je i samo u meni dovoljan je, ne razmišljam, jednostavno osjećam rijeku cijelim svojim bićem, a njoj dajem misli, i lijepe i ružne, neka ih pretvori u svoje kapi, neka ih nosi svojim tokom.
Ustreperim i danas pri svakom susretu sa Unom, često i pri samoj pomisli na nju. Proljeće je i zato je valjda ovako jako osjećam u sebi, slike su sve jasnije, dolaze mi sve češće i valja ih ponovo natopiti njenom dubokom plavom bojom. Valja mi opet zaroniti u njenu slatku hladnu vodu i osjetiti kako postaju jedno Una u Novom i Una u meni.