Nataša Kragulj je umjetnica koja prethodne dvije godine živi i stvara u Berlinu. U fokusu njenog interesovanja su zanimljivi portreti, ali ne bilo kakvi već oni sa izostavljenim nosevima i predimenzioniranim očima kao ogledalu čovjekove duše. Ističe da nosevi nisu nužna potreba na njenom platnu jer se „u sve miješaju“. Trenutno radi na projektu „Sad songs for dirty lovers“ gdje su izostavljena kompletna lica.
Svoju neobičnu umjetničku priču pretočila je prije nekoliko godina u projekat zvani Puppy Eyes. Akcenat je stavljen na okvirne crte nečijeg karaktera, a iz toga su se izrodila umjetnička djela koja su predstavila čovjeka u njegovoj nesavršenosti.
,,Kada je karikatura u pitanju, tu se preuveličavaju oči ili ako osoba ima nešto karakteristično na svom licu. Ideja za ovakve radove se javila kada me je zaintrigirala misao kako predstaviti prijatelje i ljude koji me okružuju sa što manje informacija, a da taj minimalizam ne umanjuje bazične karakteristike njihovih karaktera. Prenaglašene oči su bivale zastupljene iz razloga što su oči nešto naljepše što postoji na ljudima, posebno one plave. Noseve sam najčešće izostavljala jer se u sve miješaju”, govori Nataša.
,,Pretvaram svoje misli u crteže“
U početku je posuđivala fotografije svojih prijatelja i na osnovu njih stvarala, ali kroz godine je sazrijevala kao umjetnik, te se sad kreće u nešto drugačijem pravcu, zadržavajući ostatke prvobitnog izražaja. Inspiraciju i dalje nalazi u ljudskim licima, figurama, muzici, vintage fotografijama, tkaninama, radovima Gustava Klimta, Amadoea Modiljanija itd.
,,Sada više ne „kradem“ fotografije prijatelja, već pretvaram svoje misli u crteže. Pravim mali zaokret od prvobitne ideje i gasim Puppy Eyes kao projekat. Moja umjetnost više neće postojati pod tim imenom, ali planiram da se vratim društvenim mrežama u skorije vrijeme pod novim imenom“, navodi sagovornica.
Trenutno je zaokupljena projektom „Sad songs for dirty lovers“ na kojem su prikazani likovi bez lica koji čine ciklus od 55 crteža. Oni predstavljaju trenutak u životu koji se bavi temom neuspjelih ljubavnih veza.
,,Njihova lica su potpuno odstranjena jer se i sami likovi nalaze na granici između polova. Nikad ne razmišljam da je nužno da neki elementi ili motivi budu odstranjeni, to je nešto što se prirodno desi jer nije relevantno u zaokruživanju određene priče“, objašnjava ona.
Kroz „trnje“ do Berlina
Prvu samostalnu izložbu imala je 2012. godine u galeriji „Đura Jakšić“ sa ciklusom radova “Lica“. Banjalučkoj publici predstavila se izložbom “Tišina“, održanoj u galeriji “Udas“, a na kojoj su prikazani ljudi u statičnim pozama, zarobljeni i osuđeni na posmatranje svojih gledalaca. “Nijemi razgovori“ su njena peta samostalna izložba, održana u Galeriji “96“.
Na preporuku prijatelja svoje je radove prijavila na izložbu u Berlinu i uprkos finansijskim problemima uspjela otići. Pisala je određenim institucijama, a pomoć joj je stigla samo od Udruženja likovnih umjetnika.
,,Nagrade nikad ne bih mogla da izdvajam jer i dalje ne mogu da opravdam njihovo dobijanje. Što se tiče izložbi izdvojila bih “Stand still, look pretty”, koja se 2015. godine održala u Berlinu. Bio je to ulazak u jedan novi svijet, za koji sam sumnjala da će se ikad desiti jer kada ste nezaposleni umjetnik iz BiH, nekako vam samo okruženje nametne tu misao i pitanja kako uopšte otići do Berlina, a loša finansijska situacija je još dodatno zacementira. No, sve se riješilo na najbolji mogući način, uz samo malo incijative i odlučnosti, i uvjerilo me da nije nemoguće održati izložbu u inostranstvu”, tvrdi sagovornica.
Prvi oslikani murali u Evropi
Volontirala je na projektima u sklopu organizacije Roter Baum iz Berlina, a zahvaljujućima njima uradila je svoj prvi mural u Belgiji, rame uz rame sa Natašom Konjević. U omladinskom centru “Liebig 19” oslikala je i svoj drugi mural u saradnji sa berlinskim street art umjetnikom Bunt Diagnose. Inostrana umjetnička scena ponudila joj je širi prostor.
,,Drugačije je, tamo imate veću scenu i tržište za bilo koji vid umjetnosti kojom želite da se bavite, bez da jedan medij isključuje drugi i nameće se kao primaran kao što je to kod nas postao slučaj. Težimo ka modernoj i savremenoj umjetnosti, a odbacujemo slikarstvo i grafiku kao zastarjele medije; te street art uopšte ne razumijemo i bacamo kamenje na najveća imena koja su nam došla oslikati murale. Smatram da država u kojoj živimo i njeno katastrofalno društveno uređenje naprosto tjera umjetnike da se uhvate u koštac sa problemima i pojavama u društvu kako bi natjerali ljude da progledaju i tada umjetnost postaje oružje. Zaista je nužno da ona bude dio čovjekovog života, rasta, razvoja i sazrijevanja. To poredim sa vazduhom koji dišemo”, navodi Kragulj.
U vječitoj potrazi za novim iskustvima
Iako trenutno živi u Berlinu, često gugla o vizama jer joj je želja što više zemalja posjetiti. I naravno, konstantno razmišlja o budućnosti svoje umjetnosti.
,,Trenutno sam u potrazi za prostorom u kojem bih upriličila svoju šestu samostalnu izložbu. Želim crtati, osnažiti portfolio, usavršiti njemački, propričati španski, smisliti novo umjetničko ime za novu stranicu na društvenim mrežama. Želim posjetiti mnoge izložbe, čitati i guglati kako do vize za Poljsku, Novi Zeland, Vijetnam”, otkirila je Nataša čitaocima, a mi možemo zaključiti da joj je samo nebo granica.
Autorka teksta: Nataša Lazukić
Tekst je preuzet sa: http://karike.ba/umjetnost-bez-nosa/