U tišini čitlučkoga polja moj otac i ja. I groblja vinograda. Zarasla u korov. Tišinu napuštenosti para simfonija cvrčaka. Ko posmrtna melodija za umrle vinograde. On, moj tata, uspravan, kao da sa svoje 83 godine prkosi korovom poharanim poljima.
Hodam besciljno. Znam svaki puteljak, svaku stazu moga djetinjstva. Ovdje su se nekada zelenile čarobne instalacije vinove loze. Ovdje su nekada grozdovi Žilavke zrcalili suncem, znojem i ljubavlju. U svakom travom obraslom vinogradu, vidim generaciju mog tate. Pero, Stanko, Mate… Umrli su davno. Svaka smrt, svaka osmrtnica na vratima generacije mog tate je značila i osmrtnicu na vinogradu.
“Neće omladina da radi, neradnici”, govore oni koji pojma nemaju kako je to kad se cijelu godinu kupaš u znoju, ustaješ u pet, režeš, polijevaš, plijeviš, kopaš, oreš, gledaš u nebesa hoće li sunce spržiti lozu ili Sveti Ilija poslati s nebesa tuču da ti smlati sve sto si cijelu godinu radio. I onda dočekas nekako berbu grozđa. E, tek tada počinje tulum koji nam je naša draga država zdušno osigurala.
Umjesto da dani berbe grozđa budu biser, nagrada za sav trud, melem za ruke otvrdle od žuljeva, ti samo pogneš nijemo glavu.
Kamioni grožđa, ko zna kakvim putevima stigli iz Makedonje, sasipaju se u bačve naših vinarija, po cijeni koja vrišti: Ubij domaćeg vinogradara, uništi oazu grožđa i vina Hercegovine, pogazi to malo ponosa u očima poljoprivrednika. Poharaj polja, zasij korov, otjeraj čovjeka od zemlje. Pa da ti srce od tuge uvene, k'o i Perin vinograd.
Dok domaći proizvođaći prodaju grožđe za 1.5 KM, što je realna cijena kada se ukalkuliraju troškovi proizvodnje, makedonsko grožđe se prodaje po cijeni od 80 feninga. Dampinska cijena uvezenog grožđa, koje je ko zna kakvim putevima stiglo u Hercegovinu poharalo je domaće vinograde.
Maćehinski odnos države prema poljoprivrednicima odražava se i na finalnom proizvodu, vinu – zaštitnom znaku Hercegovine. Svim tim malverzacijama varaju se i potrošači, jer nigdje na boci vina ne stoji da je proizvedeno od grožđa iz makedonskog vinogorja. Na etiketama i dalje uredno piše da je vino proizvedeno od grožđa s hercegovackog kamenjara.
U Bosni i Hercegovini traje predizborna kampanja.
U bjesomučnoj utrci za što mekšu fotelju, njima, poljoprivrednicima se čak i ne obraćaju. Oni su na margini društva. Jer izgleda, da bi što bolje prošao na izborima trebaš se što jače bubat u prsa junačka s tri nacionalne koze presvucena. I uzvikivat parole, ovisno kojem stadu pripadaš.
Taman je nekome stalo da sluša na predizbornom skupu plan zaštite domaće proizvodnje. To je dosadno. Ljepše je i puno zabavnije pjevati borbene pjesme. Dobro kotiraju. Jer mi smo izgleda jedna bogata zemlja samo toga nismo svjesni. Uvozimo sve što se uvesti da. Nismo loši ni u izvozu. Izvozimo mi. Pune autobuse mladih ljudi.
Izvozimo pametne ljude koji su digli ruke od ove prekrasne zemlje jer pametnom dosta da shvati, da u ovoj državi ako ne kušaš iz stranačkog kazana ostaješ praznog trbuha. A prazan trbuh zna boliti. Skoro kao i srce kad promices kroz bosanskohercegovačke krajolike i tužno grliš pogledom one predivne rijeke.
Onaj plavi kut mora. One kamene rudnike šećera, kako moj tata zove hercegovačke vinograde. I odlaziš.
Grožđa u Hercegovini sve manje, vina sve više.
U tišini čitlučkoga polja moj otac i ja. I groblja vinograda. Zarasla u korov. Tišinu napuštenosti para simfomija cvrčaka.
Ko posmrtna melodija za umrle vinograde.