Sigurno se sjećate teksta koji je kružio virtuelnim prostranstvima, a koji je govorio o tome kako su tetke dobile status trećeg roditelja. Istina, bila je riječ o satiričnom tekstu „Njuz neta“, ali sigurna sam da bi mnogi već sutra potpisali da upravo tetke dobiju ovu laskavu titulu. S druge strane, psihoanalitičarka Vesna Brzev – Ćurčić napisala je tekst o značaju i ulozi tetke u životu svakog djeteta, pritom dajući tetkama divan epitet napisavši kako su upravo one ekološka skloništa dječije duše. Velik i pun topline, a svakako i zaslužen epitet.
Imam tetke, sa jednom sam odrasla i posebno bliska. I ja sam tetka. Osim toga, i strica imam. Imala sam sreće da po rođenju, osim divnih roditelja, dobijem još neke porodične bonuse. Ali, postoje u životu bića koja su veća od Gulivera, ona koja rastjeruju tamne oblake i stvaraju dugu gdje god da koračate. Uče vas da volite film, knjige, muziku. Donose sport u vaš život. Odvode vas na rijeku, a kada porastete sa njima možete da pričate podjednako i o životu i neobaveznim stvarima, kao da i popijete pivo. Ujaci.
Nisam ljubiteljica lika i djela Zvonka Bogdana. Ali, prije nekoliko godina, jednog lijenog subotnjeg poslijepodneva, tražeći nešto interesantno kroz televizijsku kutiju, daljinski upravljač je zaštekao na jednom mjestu i nije htio dalje. U tom trenutku, Zvonko Bogdan je „spremio svog mrkova“ i pričao o životnim stazama koje je prošao. Kada sam pokušavala da promijenim baterije u daljinskom upravljaču, on je pričao o osobi koja je izuzetno uticala na njegovo djetinjstvo i život, a koju, nažalost, nema od devete godine. Stala sam i nastavila da slušam. Pričao je o ujaku.
Zaista vjerujem da je „jedna od najboljih stvari koja vas može zadesiti u životu je da imate srećno djetinjstvo“, kako je govorila Agata Kristi. Da je sve ostalo samo nadogradnja, zidanje stepenika na već postojeći temelj. Imala sam sreće da me na početku životnog puta dočekaju privrženi roditelji, puni ljubavi, topline i humora, a onda odvedu u jedno posebno dvorište. Kakav je to samo doček bio! Baka, deda, tetka, ujaci, a kuća okružena zelenilom naslanjala se na obalu rijeke. Nije postojalo ljepše mjesto u svemirskim prostranstvima na kojem bi mogli posaditi trešnju čija je sadnica stigla u to čarobno dvorište samo za mene, samo zato jer sam došla na svijet. Ni mirisniju lipu, uz pomoć koje je hlad nad Vrbasom, stvorio ujak. Onaj kojeg ni ja nemam od devete godine života, ali koji je najljepšim uspomenama obojio staze mog djetinjstva i ostavio mi toliko materijala u rukama da dok god kročim zemljom mogu posipati čarobni prah koji mi je ostavio u amanet. Najmlađi brat moje majke kojeg sam, kao i ostale pod tim krovom, zvala po imenu jer sa njima sam živjela, oni su uz roditelje moja najbliskija bića. A imenom zovete samo one koji su istinski vaši.
Nas dvoje, najmlađi ujak i ja, odlazili smo na Vrbas da lovimo zekice, naučio me praviti „žabice“, igrali smo karte i šah, lovili svice u toplim ljetnim večerima, pričali o košarci koju je često igrao u obližnjem Poljokanovom parku, pričali smo i o drugim sportovima, često sam mu dosađivala i željela čuti još. Nije me nikada držalo mjesto, ili sam bila na lijanama iznad Vrbasa ili na obližnjoj livadi, vraćajući se uvijek blatnjava, sa nekom novom ogrebotinom i mokra k’o čep, a ni kada sam zbog nestašluka slomila ruku nisam se baš smirivala. Jedino, kada bi on našao vremena i sjedio sa mnom, bivala sam mirna i upijala njegove riječi. Bilo je to kao da sam imala najljepši crtani film ili predstavu koji su se odvijali i stvarali samo za mene. Uz njega sam naučila toliko o cvijeću, šunjala se pokraj njegovih leviski dok je sadio leje kadifica, margareta, cinija, bijelih rada, samo da upijem ljepotu toliko boja i mirisa. I mirisi su tako duboko u nozdrvama, iako njega predugo nema. Onako maloj, uvijek u pokretu, pravio je od daščica i kartona razne kućice i police za igračke i izmišljao igre pa sam se tako smirivala i, koliko toliko, ostajala duže na jednom mjestu. Tim djetinjim, radoznalim očima posmatrala sam postere na vratima njegove sobe, osluškivala muziku koju pušta, gledala korice knjiga iza kojih je ostajao satima. Sjećam se, uvijek sam išla za njim.
Tako je bilo i posljednjeg dana, prije nego što je na svom zlatnom poniju odjezdio u neka druga prostranstva. Vreli, julski dan, a ja onako dosadno radoznala silno sam željela da idem sa njim, ali obećao je da će brzo doći, samo da obavi šta treba i kada se vrati igraćemo se, ići na Vrbas ili šta god poželim. Otišao je samo nakratko. A ja sam čekala. Sati su prolazili i jedino čega se sjećam tog nedjeljnog predvečerja su uskomešanost i nemir, nedostatak ičega na televizijskom programu i maminog insistiranja da nešto gledam, iako nije bilo vrijeme da poslije crtanog budem ispred tv ekrana. Blejala sam kao tele u seriju o Vuku Karadžiću, poslije ne znam ni šta je bilo, osim mog propitkivanja kada će se on vratiti. Onda je svanula zora, tata me probudio, na satu sam jasno vidjela da je tek četiri ujutru, a ja sam samo poslušala da treba da se obučem i krenem. Prvi put nisam dosađivala i propitkivala. Sjećam se, imala sam neki svijetlo plavi kombinezon, stavila sat na ruku i krenula sa tatom bez pogovora iako nisam imala pojma gdje idemo i zašto mi ništa ne govori. Usput smo sreli drugog ujaka, kojeg sam naivnom i neiskvarenom radošću nasmijano pozdravila, a on samo produžio uz neko mrmljanje. Ništa mi nije bilo jasno. Ćutala sam uz tatu, uskoro stigla kod drugih bake i dede, tata je opet došao kasnije i donio nešto mojih stvari, a kada sam se nakon desetak dana vratila kući ništa nije bilo isto. Zlatni poni sam uskoro otkrila na tavanu, a prekrasne cvjetne leje ubrzo su iščupane bakinim slomljenim, tužnim rukama. Ali šta je drugo mogla i da uradi kada joj je bilo iščupano srce. Jedino su gorda lipa i pokoja ruža ostale. I toliko uspomena i sjećanja, iznad svega.
Moje srce je ostalo nekako izmješteno, ali tada sam bila mala i nisam imala pojma o stvarnom životu, jednostavno sam se vratila igri i Vrbasu. A koliko su te uspomene bile važne i sve ono što sam u djetinjstvu usvajala u meni je stasavalo s vremenom i tu se usidrilo. I trajaće dok sam živa. Kao i spoznaja da je najmlađi ujak ostavio neke od najdubljih tragova na stazama mog djetinjstva. I kutiju sa šahom, kupljenu samo za mene u jednoj od naših avantura, u knjižari na ćošku banjalučkog bulevara.
Ako neko pomisli koliko je bogatstvo koje sam dobila sa njim, ni ne sluti da sam još bogatija. Jer, još dva ujaka su upotpunila i obogatila moj svijet. Kažem vam, to su čudesna, velika bića. Ujko i drugi ujak, zvan po imenu jer je i on živio pod istim krovom kao i ta mala, radoznala i često nezaustavljiva ja. Koja je, kada je porasla i kada bismo se kod bake okupljali, uvijek pitala hoće li doći ujko i onda bih rekla ime drugog ujaka, na šta se ona uvijek nasmiješila.
Kod ujke sam često odlazila na vikende, kakva je tek bila moja radost kada sam dovoljno porasla da mogu sama otići autobusom sa jednog na drugi kraj grada. Mnogo sam tih djetinjih godina provela kod ujke, ujne i sestre u gostima, kasnije smo se ujko i ja najčešće viđali u najljepšem dvorištu nad Vrbasom. Za razliku od drugog ujaka kojeg sam zvala imenom, ujko je otvoreniji tip i sa njim se, kao sa nekim dobrim i pravim prijateljem, mogu naći i nakon ko zna koliko vremena, a da nastavimo pričati kao da smo se vidjeli svega nekoliko sati ranije.
Kod ujke, i pored sve otvorenosti i razgovornosti koje uz osmijeh posjeduje, nikada na licu nećete vidjeti zabrinutost, nema kod njega kuknjave, ne žali se, a nisu mu baš životne staze prošle bez trnja. I danas, kada je već neko vrijeme penzioner, požrtvovano i vrijedno radi. Samo u najtežim situacijama, on će jednom rečenicom ili mimikom lica pokazati koliko je ustvari u njemu brige. Za porodicu, za njegove najmilije. Ali će i vrlo brzo skrenuti sa tih tračnica i nastaviti priču sa osmijehom, šaliti se. Iako ne vidim neku fizičku sličnost, kako vrijeme odmiče u njemu sve više prepoznajem dedu, tog poštenog radnika vrijednih ruku, koji se nikada nije žalio i uvijek imao osmijeh viška u uglu usana. I bez tog odraza, ujko je za mene poput sjenke koja uporedo ide uz moju vlastitu, znam da je uvijek tu i da me čuva. Kao što i ja čuvam prve crvene cipelice koje sam dobila baš od njega.
Dok sam ja skakala po dvorištu, istraživala po vrbaskoj obali i sa najmlađim ujakom provodila vrijeme u avanturama i igri, najstari ujak je, valjda poput svakog najstarijeg djeteta, nosio nekako i najviše odgovornosti. Izuzetne inteligencije, u to moje bezbrižno djetinje vrijeme već je bio inžinjer i uspješno gradio karijeru. Zatvoreniji, ćutljiviji, ali nesebično spreman da pomogne svima u porodici i tada kao mlad, ali i kasnije. Sjećam se kako je besprijekorno peglao hlače i košulje pa preko njih oblačio neki super moderan mantil i odlazio na posao ili u grad. Kako je volio, a jedno vrijeme i uspješno igrao košarku. Uvijek je sve kod njega bilo organizovano tom inžinjerskom preciznošću, a ja sam od njega dobijala originalne poklone. Kada je radio u Iraku, vratio se sa najčudesnijim zvonom za bicikl da i danas mogu reći da je to bio najbolji poklon koji sam ikada u životu dobila. Zvono je bilo veliko, poput neke „šestougaone lopte“, krem boje a na svakoj strani bila je naranždasta plastična „izbočina“, ali ni to nije sve – imalo je nekoliko vrsta zvona, svaki kraj je proizvodio drugu melodiju, a za to vrijeme narandžasta izbočina je svijetlila i titrala. Pa se onda ja sa takvim zvonom spustim na biciklu niz ulicu! Kakva radost! Priznaćete, ovakav poklon teško da išta može nadmašiti, iako, nažalost, zvono nije ostalo u životu.
Iako tog zvona više nema, u ovim odraslim godinama, terasu mi krasi jedan lijepi fenjer koji je upravo on davno kupio baki i kojeg ona, za života, nije htjela nikako da se odrekne jer joj je od sina prvenca. Stalno smo se zezali na račun toga kako se baki u sve može dirati samo ne u prvenca, iako je nesumnjivo i ostalu djecu beskrajno voljela. A on, nesebičan i darežljiv, dao bi mi fenjer i dok je baka bila živa, kao i sve što poželim. Sramota me je što sam ga jednom u šali pitala kako me on, za razliku od druga dva ujaka, nigdje nije vodio. Sramota, jer danas shvatam na koliko smo mjesta zajedno bili, a da se uopšte nismo pomjerili sa stolica u dvorištu nad Vrbasom.
Otkako je baka otišla, nisam često, gotovo nikako, bila sa ujacima u dvorištu nad Vrbasom, ispod one krošnje prepune rascvjetalog lipinog cvijeta, ispod tog gordog i čudesnog drveta koje je nekada davno posadio najmlađi ujak. Više nije toliko ni do toga što bake nema jer ona nas je i (na)učila da budemo tu jedni za druge, ostavila nam je dobar amanet i potku. Samo, voljela bih da život nije imao toliko prepreka, surovosti i da nam nije priredio toliko stupica pa nismo mogli da se viđamo onoliko koliko smo željeli, ali znam da smo uvijek i zajedno (bili) tu. Čak i danas, kada se već danima pokušavam nositi sa preteškim i pretužnim gubitkom najstarijeg ujaka. U meni se smjenjuju osjećaji nevjerice da li se sve to uopšte desilo zajedno sa svim onim što sam sa njim dobila i prošla. Ali, upravo zbog svih tih isprepletenih niti, toliko toga dobijenog i dobrog, znam da ću dalje jer mi je život oplemenjen tako divnim, velikim bićima. Zato, uz dužno poštovanje svim tetkama svijeta, ujaci su ona čudesna bića koja su kod mene odavno zaradila status trećeg roditelja i dok god budem kročila ovom planetom ostaće najtoplija ekološka skloništa moje duše.