https://www.youtube.com/watch?v=mHSaHRd4Q48#t=19
Sva civiliziranost i pluralizam jednog društva stali su u 50 sekundi ovog snimka iz Toronta. Takvo civilizirano društvo nije došlo preko noći. Prije 2-3 stoljeća u Novom svijetu vladao je klasični duh barbarizma i vatrenih okršaja za najmanju sitnicu. Rasizam u 19. a onda segregacija u 20. stoljeću bili su temelj američkog društva bez obzira na velike riječi tvoraca čuvene Deklaracije. Dugo su Amerikanci ispravljali grijehe svoje prošlosti, i gradili zemlju kakvu danas imaju.
Pariz, ta buktinja slobode, prolio je potoke krvi u slavnoj revolucionarnoj istoriji od pada Bastilje 1789. do Pariške komune 1971. godine. Nijedna zemlja nije platila tako surovo uspostavu građanskog društva kao što je Francuska. Taman kada su se Francuzi krajem 19. stoljeća počeli uljuljkivati u toleranciji i parlamentarizmu, buknula je afera “Drajfus” i sav antisemitski talog u društvu isplivao je na površinu. U tu histeriju koja je zahvatila francusko društvo umiješao se i slavni francuski pisac Emil Zola i stao u odbranu nevinog čovjeka, koji je osuđen za izdaju samo zato što je Jevrej, tako što je napisao svoj čuveni manifest “J'accuse”. Gurnuo je Zola sa svojim “Optužujem” prst u oko konzervativnom, ksenofobnom, katoličkom dijelu Francuske koji ga je otjerao iz Pariza. Otjeran je Emil Zola onako kako će 90-tak godina poslije biti otjerani Mirko Kovač iz Beograda, Rade Šerbedžija iz Zagreba ili Miljenko Jergović iz Sarajeva. Samo, Zola se vratio u svoj Pariz kao pobjednik za razliku od ove trojice. Afera “Drajfus” je raskrinkana, antisemiti ućutkani i marginalizirani, a Francuska je ušla u 20. stoljeće kao građansko i otvoreno društvo, što je i do danas ostala.
Mi na Balkanu ništa nismo naučili iz američkog i francuskog primjera i zato smo tu gdje jesmo, u živom blatu u koje tonemo sve dublje. I još vičemo na sav glas “dobro je, samo da ne puca”. Kada jedno društvo, kao što je naše, moralno posrće i propada, onda ne postoji dno na kojem će se samo od sebe zaustaviti, ne postoji kraj jer takvog kraja nema.
Ljudi se ne rađaju tolerantni, tolerancija se uči kroz život. Ljudi se rađaju kao “tabula rasa”. Poštivanje različitosti se uči u porodici, ali takve su danas rijetke, da se ne lažemo. Poštivanje različitosti se uči i u školi. A kako da se tolerancija uči u školi kada su obrazovni sistemi upravo napravljeni tako da homogenizuju i jačaju “nacionalno biće” mladih ljudi koji osobe drugačije etničke, vjerske i seksualne orijentacije još odmalena gledaju preko oka kao nekog uljeza, nekog nepoželjnog i mrskog?
Samo inteligencija i zdrav razum mogu izvući mlade ljude iz labirinta netolerancije koji su im tako fino utkali u nastavni plan i program naše političke i društvene elite. Ok, imamo i sretnike koji su toleranciju učili u svom domu, pa ne moraju danas kao drugi, da vlastite očeve uče prihvatanju različitosti. Mladi ljudi, bez obzira na način na koji su spoznali da je tolerancija i pluralizam osnov svakog pristojnog društva, na svu sreću danas postoje i javno djeluju. Odbacili su nametnute predrasude, odolili su izazovu sirena koje gude nacionalističku pjesmu i vuku u začarani krug patriotizma i mržnje. Oni su sada u manjini, često djeluju kao neka vrsta ilegale na Balkanu. Pred njima je najteži zadatak u budućnosti, a to je da mijenjaju svijest svojih naroda i izvuku nas iz živog blata. Oni su nam jedina nada. Sve naše iluzije su odavno izgubljene. Jedino nam je ostalo da vjerujemo da će jednog dana, zahvaljujući njima, desiti se i na našim prostorima nešto slično poput spontanog događaja iz dalekog Toronta s početka teksta.
Kad na Balkanu otpjevamo uglas “tuđu” himnu, tek tad ćemo postati ljudi.
* Pošto mi u Bosni nemamo riječi himne, dvorana neka zapjeva “Mito bekrijo”