Došlo i meni da se “ozbiljno” pozabavim vokabularom navijača na Balkanu nadahnuta incidentom na utakmici Kosovo – Hrvatska.
Ja ću o “svojima”, nije moje da zalajem ispred tuđe kuće pa ću kevćati iz svoga pritorka. Kratki lavež.
Kad ogladni pobješnjela narodna masa u Hrvata, Rvatine onda viknu: Ubij Srbina!
Onako, razvrate k'o tigrovi usta da im se krajnici vide. K'o da će slona progutati.
Šta li pomisli neki siroti stranac koji ne zna rvacki (sramota), kad vidi tu ofucanu spodobu, jadnu i gladnu kada zine i zariče: Ubij Srbina!??
Ne'am pojma, pa cu pokušati bit mali kineski turist, s torbicom oko vrata. Bezbrižan i nasmješen.
Šetajući i slikajući trgove i ulice nekog grada u Rvackoj, iza spomenika Bana Jelačića izleti pred mene raskrmačena faca i vikne:
– Ubij Srbina!
Čitao sam o zemlji koju upravo pohodim, krizi, gladi, iseljavanju, vidim da je čova od gladi lud ko struja , pa mu ja mali kineski turist tutnem cenera u džep a on me za zahvalu drmne nogom u guzicu. Pobjegnem svojim sitnim no vrlo brzim koracima put Ilice, da i mene ne bi progutao, glad je ipak glad, razmisljajući koje je to jelo Srbin.
Jer mora da je jako ukusno ako je onaj očajnik onako razgoropadio žvalje.
I dodjem ja, uplašeni kineski turist u hotel, gledam hotelski menu, tražim na njemu “Srbin”, misleći kako je to sigurno vrlo ukusno jelo. Nema.
Vičem konobaru na mom kineskom jeziku: Ćing, ćang,ćong, Srbin? Srbin?
On mi uvrijeđeno zveknu šamarčinu i ode. Ništa mi nije jasno.
I odem ja mali kineski turist gladan, pognute glave u sobu, upalim televizor, kad tamo na nekoj utakmici u zemlji koju i ne pozajem svi složno viču:
– Ubij Srbina!!
Pa opet:
– Ubij Srbina!
I niko ih ne tuče!
E, pa nije fer rekoh i pun gorčine izletim iz sobe i na svom tečnom kineskom jeziku, sad već vidno izrevoltiran, požalim se ljubaznoj djevojci na recepciji kako mi je konobar zveknuo šamarčinu jer sam rekao Srbin.
Vidim da me ništa ne kuži, samo klima glavicom i smješka se. To me ohrabri da i nju upitam isto kao i konobara misleći da će se ona, onako nasmješena smilovati i reći mi gdje mogu dobiti to famozno jelo:
-Srbin? Ćin, ćong, ćang Srbin?, kad li se ona gicnu k'o da sam joj iglom probušio silikone, demonstrativno mi okrenu leđa i ode.
Shvatih u trenu da želim previše, da je to ipak jelo samo za odabrane, spakiram stvari i put aerodroma Pleso, jadan, gladan, očajan, kad li neki taksist povika:
– Ubij Hercegovca!
Probudi se u meni nada.
Odahnuh, ja mali kineski turist i rekoh:
– Ok, ako mi već nisu dali Srbina za večeru, dobit ću Hercegovca za desert!
I krenuh ja mali kineski turist po još jednu turu degeneka.