Ima jedna zemlja i u njoj crvi. Ali ne oni obični, koje smo kao djeca hvatali za razne svrhe a onda oni uginu od silnog rastezanja, već ovo bijahu super crvi. Jedinstveni, moćni,mogu da izdrže najtoplije tropske šume, najstrašnije monsunske kiše, a pogotovo najsurovije sibirske zime, jer u njihovoj zemlji bijaše vječiti led. Ledom okovana prapostojbina Bosa i Crvigovna bila je dom ovih bića. A njome vladali su još moćnije stvorenja zvana krtice, a mnogi ih zvaše od milja škrtice. Škrtice su vijekovima dobrodušno i izdašno čuvale i održavale ledenu klimu, koja bijaše nepovoljna za crve, navikle na kišu i toplu zemlju koju su imali za vrijeme vladavine kraljevine Slavujslavije, gdje su bile zgodan obrok mnogim lokalcima. Bez imalo pitanja, bez imalo muke, završavali bi u njihom želucu i tu ostajale da žive hraneći se onime što im ptice i donesu. Slobodne ptice, slobodni crvi. No u zemlji leda, svaki dan po bestidnoj hladnoći, bez imalo hrane, postajali su plijen škrtica. No nisu se žalili. Oni crvi koje prežive lov i u želudcu škrtice su mogli štošta pronaći, a ako se još upiju zavući i kroz onaj drugi otvor otpozadi, tim i po crve bolje. Važno je za crve bilo, samo da ih ne pregazi tuđa čizma. Nisu je voljeli, bila je to ona čizmurina čudnog mirisa, čudnog oblika, što je iza sedam gora i brda došla, a pričalo se među crvima i sa okeana. Kažu da je ta čizma mogla i da priča, i govorila je o toplom vremenu, dolazećoj kiši i o nekom prirodnom lancu, koji je navodno narušen. Prijetila je ta čizma po dosta puta i da će škrtice pogaziti, ali ne daše se one omađijati. Čim bi čizma lakše lupila od led, škrtice bi se posakrivale u svojim rupama. Na taj način im niko nauditi nije mogao. Jače od svega, kraljice leda. Znale su i zapjevati. Izlazile bi tada i crvi da ih poslušaju, no po tankom ledu su mogli samo da kližu i plešu kako je škrticama po volji bilo. Ali nije to crvima smetalo, dok je muzike i hrane bilo, život se nekako klizao. No jednoga dana nešto se promijenilo. Došlo je kao topli vjetar sa juga i lagano pomilovalo crve. Grupa crva odlučila je da se preda tome vjetru i počela je da se kliže po ledu u ritmu koji je njima odgovorao. Mrzovoljnim škrticama se to nije svidjelo. Kako da crvi plešu po svome,a da se glas i pjesma škrtica više ne čuje. Tada iz inata, šrtice započeše da lupaju po ledu ne bi li omeli crve koji su se klizali. No crvi su uživali u muzici i naivno nisu reagovali na lukava ponašanja škrtica. A one kako su sve više lupale od led, on je pucao i crvi su počeli da propadaju kroz pukotine koje su se stvarale na površini. Mala količina njih uspjela je umaći ledu koji se otvorio, no velika većina ostala je zaglavljena u hladnim procjepima. Njihova sopstvena prapostojbina ih je progutala. Ostavljeni sami počeli su dozivati vladare. No vladarima se nije svidjela promjena i komešanje koje su svojim ponašanjem izazvali. Bilo je to suprotno pravilima. Taj momenat gubitka kontrole bio je škrticama dovoljan da je ponovo uspostave na mnogo suroviji način. Drugi crvi su posmatrali zarobljene i ponizno okrenuli glave ne razmišljajući da više ikada ponove taj ples na ledu, ne bili završili kao ostali. A ti ostali, uskoro su postajali svjesni, da imaju dvije opcije: uginu u ledu, čija je hladnoća počela da ih steže ili da se udruže i nekako domaknu površine. Pošto su to bili super crvi koji mogu i nemoguće, uspjeli su se približiti površini. Na vrhu su ih čekale krtice, koje ne odlučiše da ih pojedu, već ih samo pogledom ispratiše do njihovih jama. Bio je to pogled koji je ulijevao strah. I one, škrtice su to znale. Da više se nikad ne usude pratiti zvuk te tople muzike za koju niko ne zna odakle je došao. Bio je to zvuk slobode, ali on se uvijek skupo plaća, kao i mnoge druge stvari koje su odavno potonule kao sante leda, jer u domovini, više ni zvukovi juga a ni sirene zapada ne zvone, pa se nekada gladni, bosi i umorni crvi zapitaju: Za kim zvona zvona u zemlji crvi i leda?
ZA KONKURS