Svake godine kada idemo na more, pauzu pravimo u Trebinju. Ove godine zbog korone pravimo pauzu od mora, a na ljetovanju smo u Trebinju. Koliko je poseban ovaj grad i koliko toga nudi svako može pronaći na internetu. Tomu internet i služi. Ja ovdje pišem kratku crticu o onome što je Trebinje napisalo u mom pamćenju, svjetloplavim jutarnjim nebom poslije kiše i mirisom ne tako dalekih valova i mora.
Stigli smo rano ujutro da bismo iskoristili i taj dan puta. Na Tjentištu doručkujemo sendviče, kod spomenika pričamo sa jednom porodicom kako je strašan put. O, kako užasno ljudu voze. Nastavljamo do Gacka, na ulazu kroz zube sikterišem čiča Dražu koji nas gleda s murala, Na izlazu – isto s Mladićem. Kahvu smo iz termosice pili na Bilećkom jezeru, toj prelijepoj vodenoj površini koja je krasna dok se ne pogleda obala i šadrvančić u koji smo pokušali zagaziti. Šadrvan – mali paviljon izložbe konceptualne umjetnosti balkanskog smeća i kolektivnog neosjećaja za kolektiv. Popismo tu kahvu i krenusmo ka Trebinju.
Eh, kad se počne spuštati u Trebinje, gubimo osjećaj za vrijeme i tu počinje odmor. Više ne znamo ni koji je dan ni koji je sat. Svaki put sve isto i svaki put ista oduševljenja nebom, brdima, gradom u dolini, kamenom i Hercegovinom. Čovjeka obuzme neka sreća, neka vanvremenska radost pa mu bude drago što dijeli iste dane postojanja sa tim gradom, što se u jednom djeliću povijesti utrefilo da Damir i Mina mogu hodati Trebinjem, da postoje istovremeno.
Obišli smo sve manastire i hramove u gradu i okolici. Stiče se (ispravan) dojam da je Hercegovina mali Izrael sa svetinjama na svakom ćošku. A zvona, ta silna trebinjska zvona, zvone sonete ljepše no ona na Hilandru. U Tvrdošu smo klišeizirano pronašli mir i pribježište od svjetovnog, kupili ikonicu kao suvenir, pravili se da nismo vidjeli na nekoliko šolja onog maloprije sikterisanog.
Večerali smo u Platanima pod platanima, obišli muzej i galerije, jeli sladoled kog Grka, gledali izlazak sunca sa hercegovačke Gračanice, uradili sve što su nam prijatelji preporučili. Uživali smo.
Svratili smo i do medžlisa, vidjeli slike svih porušenih i ponovno izgrađenih džamija iz grada i okolice. Vidjeli jedini sačuvani predmet iz Resulbegovića kuće – ćilim star tristotinjak godina, nađen kako pluta u Trebišnjici one godine kada su Bošnjaci organizirano i relativno civilizirano (u usporedbi sa Fočom, Višegradom, Čajničem, Prijedorom) skupljeni i autobusima prebačeni u Crnu Goru. Kao i porodica doktora Levija u Drugom svjetskom. Oni su, doduše, pobijeni i danas ulica kod trebinjske bolnice nosi naziv po doktoru Leviju. Nismo vidjeli niti jednu drugu ulicu orijentalnog naziva.
Zanimljiv prizor je pianino u kancelariji medžlisa. Ostao je tu i kada je zgrada vraćena IZ-u nakon što je, pošto je čaršija ''očišćena'', služila kao muzička škola.
Svašta smo nešto vidjeli i još gledamo. Svašta ćemo nešto vidjeti i narednog puta kada dođemo, jer je Trebinje neiscrpan izvor nadahnuća.
I ne, nemamo problema zbog Mininog turbana dok hodamo ulicama ovog bosanskohercegovačkog Dubrovnika. Tačno, svi nas gledaju ali se osjećamo kao turistička senzacija. Kao kada kostimizirani Franc Ferdinand i Sofija šetaju Ferhadijom. Ali ne osjećamo prijetnju i mržnju. Na pijaci su ljudi jako, jako susretljivi i veseli. U manastirima je svećenstvo veoma sretno što nas tu vidi, odlično nas fotografiraju i kao pravi povjesničari objašnjavaju svaku ikonu, svaku fresku, a sve onim duguljastim stamenitim hercegovačkim naglaskom.
I svi su Trebinjci natprosječno visoki. Kao naša očekivanja. A mi smo zadovoljeni kao i očekivanja.
I opet ćemo doći na more u Trebinje.