Ne mogu a da mi ne promaknu polaganja zakletvi izabranih poslanika/ica, zastupnika/ica i ostalih likova kojima je zadatak da provode volju građana. Kad zatvore oči, oslušnu sebe i sopstveni unutarnji mir, baziran na sigurnim, zagarantovanim ciframa iz zajedničih nam državnih para, o čemu misle? Sigurna sam, samo o pomenutim parama.
Vrti mi se slika i likova koji uzeše ulogu najviših organa u većem bosanskohercegovačkom entitetu, zagrljenih s osuđenicima za ratne zločine u toj istoj Bosni i Hercegovini samo dvadesetak godina prije. Vratim se na zakletvu, ima li smisla i svrhu? Ima li smisla da postoje hiljade ljudi u ovoj državi koji vjeruju i svoj glas daju u ruke nekome ko slavi zločin? Podanička svijest, mahnita nastojanja da se udovolji nacionalnim kvotama i da je na broju konstitutivno podobna ekipa koja vlada i vladat’ će, iako je svima jasno da su to istrošeni kadrovi, bez želje i volje da ovaj komad zemlje učine boljim.
Savjesti nema većina koja se zakune da će raditi u interesu države, moral i odgovornost u politici ovdje odavno ne stanuje. Sretanje pažnje iz dana u dan na dešavanja koja su na margini zajedničke koristi, preusmjeravanje nadležnosti, žongliranje terminima da se zbune mase, medijske prepiske i beskrajne demagoške diskusije je sve ono što nas čeka u vremenu u kojem grcamo od dugova, borimo se s fašizmom, bijelom kugom i odlivom mozgova. Ima li nade da povjerujemo u zakletvu?
Što se mene tiče, zaklinjat’ se ne moraju. Neka podnesu izvještaj nakon godina u mekanoj parlamentarnoj fotelji, pa nek’ probaju biti mirni i pred Bogom i pred ljudima.
* za konkurs.