<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

U praskozorje

poezija...

09. maj 2020, 12:00

 

izdati sebe

u praskozorje

sedeći na terasi i posmatrajući vrhove udaljenih brda

koja nikada neće umreti

makar ne na način na koji umire čovek

dok nebo još nije ni dobilo svoju plavu boju

i nema ranih ptica

ranih automobila

samo ranih jada i teškog mirisa kafe

čija oporost nikada neće biti teža od tvoje

 

dok se Divna Ljubojević moli da bude voljena

ne shvatajući da utehe nema

osim ovog vazduha pokošene trave

koji ti puni nosnice

i nagoni te da razmišljaš o tezi za diplomski

smrt uprkos svemu

 

nije trošan ovaj mlin pred tobom

niti zgrada železničke stanice

ove kuće

i kapije crne od korozije

 

ubijene su

u nekom mirnodopskom ratu

trošnom svešću ljudi

maločovečnošću

sekundarnom sirovinom straha

 

nema ovde više bitaka dostojnih heroja

 

samo umirućih trzajeva poezije

i prenaglašenih utvara

jer tako je lako biti

princeza na zrnu praška

majka neonacije

mitrovićeva zvezda danica

i ti znaš da je došlo vreme da odeš

ali ne znaš kako da izdaš

umorno Miletovo lice

Marijin tumor

Petrovo i Goranovo šepanje

Minina invalidska kolica

 

zato ćutiš

izbacuješ kolutove dima

u ovo praskozorje

koje više i ne prepoznaješ u sebi

već samo u svojim očima

preteškim da više razumeju bilo šta

osim tog skoka odatle

 

i jedino što želiš

jeste da si tamo negde daleko

u nekoj neotkrivenoj šumi

taj cvet koji je udahnuo, dodirnuo život

i isto tako ga izdahnuo, nestao

neviđen i nedodirnut ni od koga

osim života samog

 

ali motori automobila već počinju da bruje

i lepet ptičjih krila osvaja nebo

to nebo plave boje

i znaš da ne možeš da izdaš

već ulaziš u sobu tresući se od hladnoće

koju nije izazvala

niska temperatura ovog praskozorja