Rođen je na Praznik rada, u selu nadomak Banjaluke. Mislim da su mu ruke još po rođenju bile radničke, kroz život samo rasle poštenjem. Ubili su mu brata na kućnom pragu glupom ratnom nepažnjom – šta drugo mogu reći za rat, i taj i ovaj posljednji na našim prostorima i bilo koji, nego da je neviđena glupost?! Zbog glupe posjekotine, u tom istom ratu, završio u zloglasnoj Crnoj kući. Spasila ga je dobrota jednog čovjeka jer je mogao garantovati za čestitost kuće iz koje je ponikao. Ukrali su mu bicikl sedamdesetih i nikada više nije sjeo na njega jer nije mogao vjerovati u to da ljudi mogu krasti, makar bili i gladni i očajni. Bio je i sam u takvoj situaciji, ne samo u ratu, pa opet mu nikada nije palo na pamet da i za djecu bilo šta ukrade, ma koliko nekada bilo teško. Otišao je radeći, njegove radničke ruke samo su ispustile tačke u kojima je prenosio nešto kod komšinice da pomogne. Dijelio ljude na dobre i loše, uvijek govorio da ne budemo oni koji svoj hljeb jedu, a tuđu brigu brinu, da radimo časno, da ne damo na sebe, ali da nikada ne koristimo ništa što bi nam ukaljalo obraz.
Rođen je s kraja oktobra u selu nadomak Petrovca i kao svi mladići tada, obreo se u ratnoj stihiji Drugog svjetskog rata. Kada su drugi, što od muke, gladi ili pohlepe, grabili zalihe iz nekog skladišta, stajao je po strani, svima čudan što ništa ne uzima. Rekao je da će uzeti samo svesku i olovku ako ima, ako ne, drugo ništa mu ne treba. Kasnije nije samo uredno vodio streljanu bez ikakkve naknade, kao penzioner, nego je vodio i razne bilješke. Recimo, u jednom od svojih rokovnika pisao je o učinkovitosti rada majstora i štošta što je trebalo održavati u zgradi u kojoj je živio. Vjerovao da samo radeći na vrijeme, složno i pošteno, stvari mogu funkcionisati. Jer, ako onaj za struju zakasni, pomjerio je satnicu onom koji treba da provjeri vodu, onda onaj… i tako ništa neće funkcionisati. Kao takav, rat koji je stigao devedesetih nije mogao da podnese, razbolio se, okopnio i samo se ugasio. Nije ga ugasio ni metak u Drugom svjetskom ratu, ni rak koji se podmuklo ušunjao unutar njega, nego promrzlost i hladnoća na banjalučkoj hirurgiji.
Rođen je s početka oktobra u godini nakon Drugog svjetskog rata, sasvim slučajno u Beogradu, jer je njegovu majku, nakon njemačkog radnog logora, put prvo tamo odveo. I on mi je od malih nogu usadio parametre da samo poštenim radom mogu mirno spavati, sačuvati obraz i ne izgubiti sebe, ma koliko se sistem vrijednosti mogao poremetiti. Njemu su, u najboljim godinama, čovjeku koji je vojni rok odslužio kao radiotelegrafista, a još više čovjeku koji se svaki put sklanjao kada je njegov ujak na selu klao kokoške, čovjeku koji se i danas boji primanja injekcije, kojem oči zasuze na tužnu scenu u filmu, kamoli ako se njegovim voljenim nešto teško dešava… e, baš njemu su, početkom devedesetih, u ruke tutnuli snajper! Mnogo godina kasnije, teška srca i sa neopisivom mukom, jedva mi je priznao da je ubio jednu kravu tim snajperom jer je morao. Mimo i tog glupog rata, i u ona vremena za koja danas govorimo da su zlatna, kada bi se dešavali problemi u firmi, svima je govorio da nema ništa dok svi ne izađu na ulicu, zaustave saobraćaj, vrijeme, život jer jedino tako se nešto može riješiti, ali… uvijek je bilo onih koji neće, ne mogu, boje se, dobro im je, šta god…
Rođen je početkom šezdesetih i imao tu sreću da mladost provede putujući, uz rokenrol, da može da se zaposli, počne sticati svojim rukama ne samo novac za dobru garderobu, koncerte ili odlazak more, nego i krov nad glavom. Ali, kada je uhvatio najbolji zamajac, došao je taj glupi rat pa su ga, kao i mnoge časne, poštene, željne dobre muzike i normalnog života, poslali kao meso u rovove kojekakvih vukojebina. Imao je sreću da se iz tih rovova vrati, da i poslije groznog iskustva rata nađe snagu da radi, stvara, da sačuva dobrotu i osmijeh… a onda su došli oni postratni sindromi, ne kao PTSP nego poput nekih parazita kojih se ne moeže osloboditi. Ti sindromi su došli ulašteni, ali došli su kao kriminalci, korumpirani političari, najveći šljam i ološ. Oni su se sve više širili i zauzimali teritoriju, dok za čestitu osoba poput njega nije bilo posla i mjesta u tako poremećenom društvu. Borio se i tada, nikada ne skidajući iskreni, široki osmijeh sa lica, tražio ne samo svoje mjesto u toliko izopačenom društvu, nego i pravdu za sve one male, poštene, obične, potlačene… glasno na protestima, ulici i napolju, ali isuviše tiho unutar sebe. Zato se, sigurna sam, naposljetku i razbolio. Pa i u takvoj pogani, ostao dostojanstven, uspravan, čestit, nasmijan…
Oni su svi moji. Neki dobijeni genetikom, neki životnom režijom. Ostao mi je onaj za kojeg mi je, na jednom razgovoru za posao, čovjek koji mu je nekada davno bio šef, rekao: "Ako si poštena na oca, neće biti nikakvih problema, sve ostalo oko samog posla da se savladati." Oni su moji bistri odrazi u mulju koji nas je prekrio. A moja je i Banjaluka, svemu uprkos. Nije ona sama sebe "pokvarila", to je isto kao kada za dijete kažete da je nekulturno, bezobrazno, ovakvo ili onakvo. Nije. Dijete uči od većih, ono samo od sebe ne zna da smeće treba baciti u kantu, da treba poštovati starije, šta smije i ne smije, dijete ne zna toliko toga nego onako kako ga naučite. Tako isto i grad, ne može sam sebe da zagadi, ni smećem ni ljudima.
Ostali koji nisu više tu, fizički sa mnom i u našem gradu, na neki neobjašnjiv način, uvijek i u svemu su tu, pokraj mene. Jedan kao gordi jablan nad Vrbasom, jablan koji grli planine poštenim, radničkim rukama. Drugi kao naizgled obična i mala sveska, ali prepuna velikih mudrosti. A treći… kao najljepši i najposebniji osmijeh, sjajna andromeda, štit iskrenosti i dobrote… svi oni, ali i posebne "one" iz pačvorka mog života, daju snagu da ne pokleknem i da ostanem na nogama. Ne samo u ličnom neprebolu i najtežoj centrifugi koja me svakodnevno vrti kroz toliko obrtaja, nego i u ovom sve prljavijem gradu. Našem gradu. Gradu u kojem nisam samo rođena, nego sam i sve njih, zajedno sa Vrbasom, dobila. Gradu koji je danas toliko, kao nikada, uprljan ne samo od otpada i smeća nego još više od "ljudske" pogani, najgoreg šljama… džaba im sve – mene, moj obraz i srce, niko i ništa ne može uprljati… i neće nikada. Jer, iako sam možda tek mrva, kaplja, toliko mala i obična, ali uvijek i u svemu ogrnuta pačvorkom koji je spajan takvim nitima koje nijedno nevrijeme, prljavština i pogan ne mogu rašiti!