Nestala. Tako su stavili naslov u dnevnim novinama u Dnevnom Listu u jednom gradiću pored mora. Svi su mislili da sam mrtva. Silovana, oteta, ubijena. Ništa od tih nagađanja nije bilo istina jer sam bila živa po prvi put u svom životu. Sa 25 godina sam konačno slobodna od svega, života koji me nije ispunjavao, prijateljica koje su živjele u grijehu, roditelja koji nisu bili više moji, društva koje me vodilo u propast. Da bi počela živjeti iznova morala sam za početak nestati. To je bilo jedino rješenje, jedini razuman način da počnem sve kako treba kao nova žena.
Zovem se Valentina ali to ime neću još dugo koristiti. Moje novo ime bit će Mehida. To ime je moj budući muž odabrao za mene. Ahmeda sam upoznala preko interneta prije 6 mjeseci, učila sam do kasno, kompjuter je radio, glazba bila veoma tiha i dok sam završavala zadnje poglavlje jedne ogromne knjige iz anatomije jer sam htjela biti doktorica stigla mi je poruka na facebooku. Tako je sve krenulo. Od jedne poruke u 2 sata ujutro, ta mala porukica je stigla u moj život kao znak. Presudan trenutak. Sudbina. Njegovo lice je bilo egzotično, tamno, sa snažnom bradom, jakim obrvama i očima koje su tamnije nego noć. Moja prva reakcija je bila da ga jednostavno blokiram, imala sam ružan osjećaj vezan za njegovo ime, predrasude duboko usađene u meni su se probudile i htjela sam da izbrišem poruku i ugasim kompjuter ali s nečim me očarao i ja sam mu odgovorila, jednom, dva puta i tako je sve počelo. Do ovog trenutka kad se moje ime nalazi na svim stranicama, plakatima i crnim kronikama širom zemlje. Nestala. Nisam nestala već sam upravo na letu za London gdje me čeka Ahmed i gdje ću početi svoj novi život. Sretna sam. Ali moj put do ovog trenutka nije počeo prije 6 mjeseci sa dopisivanjem i sa Ahmedom, ne.
Sve je počelo u mojoj srednjoj školi. Bila sam prekrasna djevojka. Momci su mi se stalno nabacivali, imala sam nekoliko kratkih veza kao i sve moje prijateljice, pisala spomenare, izlazila u diskoteke i vraćala se kući pred zoru a prije toga bi zajedno sa svojim drugaricama svratila u omiljenu pekaru i pred samu zoru pojela vrelu picu ili pitu od krumpira. Sanjala sam o poslu doktorice, pedijatrija. O tome kako liječim djecu kao dobra vila, kako radim ono što volim i imam vlastitu ordinaciju punu dječjih igračaka za moje male pacijente. Moji snovi su bili jednostavni ali sve se počelo mijenjati kad su se moji prvi snovi raspršili kao balon od sapunice. Sanjala sam u osnovnoj školi o svom prvom momku. O vezi koja će ličiti na filmove. Maštala sam kako ću upoznati momka svog života negdje i nekako i da će to biti posebno. Zamišljala sam razne scenarije u glavi kao i sve tinejdžerke. Možda ću ga upoznati na zabavi, likovnoj sekciji, teretani, biblioteci. Htjela sam da doživim prvi poljubac na kiši, dok šetamo gradom i dok me on drži za ruku da nas uhvati jak pljusak, da potrčimo niz aleju i sakrijemo se od snažnog pljuska mokri do gole kože i da ja drhtim a on me zagrli i poljubi. Htjela sam da nevinost izgubim uz svijetlost svijeća sa ružama na krevetu…U stvarnosti se desilo ovako-Prvi poljubac sam doživjela sa jednim Đurom i desilo se u parku, sjedili smo satima i pričali, nije mi se posebno sviđao ali bili smo nekako zabavni zajedno, bilo mi je lijepo sa njim ali nisam bila zaljubljena u njega, već je padala noć kad se Đuro konačno približio meni i zagrlio me a onda otvorio svoja usta i rozi veliki jezik zabio u moja, sluzavo, ljigavo i hladno stvorenje se našlo poput živog puža u mom grlu, okrenula sam se i pljunula svom snagom on se naljutio i otišao. Moj prvi poljubac će do kraja života biti upamćen kao to. Sama na klupi u jesen, žuto lišće je padalo oko mene a hladan vjetar puhao sa svih strana, u ustima okus duhana i žvaka sa njegovom slinom i želja da nestanem. Bilo je odvratno. Možda sam već tada odustala od želje za posebnim momkom s kojim ću izgubiti nevinost pa sam se napila na jednoj zabavi i spavala sa nekim bezimenim momkom u sobi od prijateljice. To je bilo još gore. Tek sam kasnije, s godinama shvatila šta volim i šta mi treba ali to više ne igra ulogu. To je dio mog prošlog života iz kojeg sam nestala. Moj budući život je Ahmed. On me čeka u Londonu. On me razumije bolje nego itko. On me voli. I ja volim njega.
Dok letim za London mislim i na svoju mamu. Njoj ću sigurno nedostajati ali ona me neće razumjeti. Ne bi me shvatila kad bi joj rekla koliko je Ahmed dobar, lijep, razuman i divan čovjek. Rekla bi da imam ispran mozak, da sam poludjela i vjerovatno bi se rastale u ružnim riječima i suzama. Zato sam nestala. Samo sam uzela putovnicu i otišla. Znaju da sam otišla u London, toliko je policija morala da sazna ali pod kojim okolnostima im nikad neće biti jasno a u Londonu ću zauvijek i zaista nestati kao Mediha. Valentina će biti zaboravljena. Moji roditelji su sasvim prosječni ljudi, katolici, radnička klasa, mama mi je medicinska sestra a otac električar. Imam dva mala brata. Oni će mi nedostajati međutim kad pogledam Ahmedovu sliku sve to izgubi smisao. U svojoj torbi imam i Kur'an koji redovno čitam a Bibliju sam bacila jer je to kriva slika vjere i religije. Osjećam se tako uzbuđeno zbog novog početka sa čovjekom koji me shvatio kao nitko prije u mom životu. Na stotine i stotine sati smo proveli pišući i na stotine i stotine poruka je on uvijek imao pravi odgovor. Više nisam Valentina i ime koje mi je odabrao je savršeno –Mediha. Kao med na početku imena…
Dok letim prema Londonu počinjem razmišljati o svom nekadašnjem životu jer konačno sam umrla za sve njih i nikad ih više neću vidjeti. Imam vremena da razmislim o tome što napuštam. Ali na svaku misao koja dođe Ahmed se pojavi i uzme me za ruku i povede dublje prema sebi i osjećam se sigurna i voljena. Moj život mi nimalo neće nedostajati uvjerena sam u to. Znam da je Ahmed ubio nekoliko ljudi, da se bavi terorizmom i da ima još tri žene u jednom malom stanu, da ću biti pokrivena, bez dokumenata i da je moja buduća zadaća samo udovoljiti njemu a zauzvrat je on dužan da me voli, pazi i čuva od cijelog svijeta. To je ono što mi nijedan muškarac ne može pružiti. Nitko za mene ne bi ubio. Ahmed je za druge možda terorista ali on samo širi Božju Riječ-Ahmed mi je rekao da je i Bog poslao mnogo puta velike potope, potrese i vatre na zemlju kad su grešnici iskušavali Božju Milost i Ahmed sve radi zbog Allahove volje, zbog obećanog Raja sa 100 djevica samo za njega. Ahmed je meni oprostio što nisam djevica i nije me pitao s koliko sam momaka bila. On sve razumije. Život koji ostavljam iza sebe nema nikakvu vrijednost, možda sam trebala biti doktorica i liječiti djecu, ostala su mi samo dva ispita i položila bi Hipokratovu zakletvu o tome kako ću zauvijek čuvati i štititi život ali se Ahmed pojavio, poslao u pravi tren poruku i sve je krenulo slučajno i sudbonosno. Ahmed nije terorista on je poslanik.
Bila sam usamljena u svom nekadašnjem životu. U svojoj djevojačkoj sobi, učeći za doktoricu, čekajući nekog momka, pravu vezu, završetak faksa, posao i brak sa dvoje djece i kreditom koji ću plaćati zauvijek dok sam živa sa svojim mužem koji će za mene izgubiti interes s vremenom a i ja za njega. Svi su govorili da sam prelijepa ali možda zato mi nijedan muškarac nije htio ozbiljno prići, sa mnom se zaista upoznati, zadržati i uzeti me za ruku i odvesti u kino. Drago mi je da sam sve to ostavila iza sebe. Ako i pomislim na trenutak na svoj prošli život u novi život dolazi Ahmed. Znam da radim pravu stvar. Osjećam to u dubini sebe.
Kad sam sletjela u London, nepregledna masa ljudi me okruživala, ogromne sale, veliki izlazi i ulazi i nakon pola sata hoda konačno sam ugledala Ahmeda kako stoji sa mojim imenom napisanim na velikom komadu papira-MEDIHA. U tom trenutku sam shvatila da sam Ahmeda vidjela već tri puta ali nisam prepoznala svoje ime. Mediha. Nisam prepoznala ni njega jer je bio mnogo manji nego na slikama i videochatu. Tu sam shvatila da sam zakoračila u svoju stvarnost po prvi put i da više nema natrag. Sve što je slijedilo je poput magle, ubrzanog snimka-Naš zagrljaj, onda hodanje iza njega tri metra jer takav je običaj, moj kofer je bacio u prvi kontenjer jer mi ništa od tih stvari ne treba, on ima sve za mene, u autu sam sjedila sa još dva muškarca, njegovim prijateljima, odmah mi je stavio maramu oko glave a u kući me čekaju njegove žene i moje prijateljice koje će mi dati svoju odjeću i pokriti me potpuno, sve je bilo tako drugačije od onoga što sam zamišljala ali valjda dok se naviknem. Rekla sam sebi kako nema natrag. Moj kofer sa svim onim stvarima koje su činile mene je ležao u kontenjeru. Moje roze majice, lijepe cipele, sjajila za usne, donji veš, sve je to bačeno, Ahmed je rekao da mi svakako neće ništa od toga trebati-Ali teško se osloboditi starih navika. Kad je bacao moj rozi veliki kofer u kontenjer iza aerodromske stanice shvatila sam kako zaista nestajem. Ovaj put ne svojom voljom. Pristala sam na ovo sama sebi govorim, ovako treba biti, ovo je Ahmed, momak koji me voli, i zaista me gledao sa ljubavlju, sa željom, sa velikom pažnjom je stavio maramu oko moje glave i sakrio mi kosu a onda mi prekrio i usta i preko marame me poljubio, stavio mi je prst na usne i rekao da šutim. To je tako. Žena mora biti poslušna. Osjećala sam se zaštićeno. Veoma brzo smo bili u malom stanu u jednom prljavom predgrađu Londona, ugurao me u stan bez pravog namještaja, sve je bilo na podu, tri žene su sjedile i pile neki čaj, djeca su vrištala sa svim strana, i nijedna nije ustala da me pozdravi, Ahmed je nešto rekao na nepoznatom jeziku one su odmah ustale, zagrlile me, dale mi nekoliko marama, vode i čaja uzele moje dokumente, malu torbicu sa ženskim stvarčicama kao što su pilule za kontracepciju, ruževi za usne, maskara i neke sitnice a onda me Ahmed odveo u sobu.
Tu sam zaista nestala. Nije bilo uvoda, ni ljubavi, ni poljubaca, ni strasti-Vjerovala sam kako su moji bivši momci bezosjećajni i grubi ali nisam znala za ljude poput Ahmeda. On je to radio kao da ne postojim, kao da nisam zaista tu. Mehanički, grubo i jednostavno. Možda nije poštovanje prema ženi ako se ona dodiruje, ljubi, mazi, ako se radi na njenom orgazmu. Zabijao se u mene bez ikakve stvarne povezanosti sa mnom, sa mojim likom, sa svime onim što smo pisali, željeli i nadali se. A opet nikad nismo pisali o seksu, nikada. On je mene poštovao na poseban način preko naših poruka i moja uloga žene je uvijek bila na prvom mjestu kao posebne i poštovane. Nisam se više osjećala posebnom i poštovanom. Dok je ležao na meni čula sam djecu njegovih žena kako se smiju, one su nešto pričale, u stanu do nas je tutnjala muzika i bila sam daleko, više nisam postojala. A onda sam shvatila nešto užasno i poražavajuće-Nije Ahmed kriv. Ja sam odgovorila na njegovu poruku. Pristala sam na njegovu priču. Nije on bio opsjednut sa mnom jer glupača poput mene ima na bacanje-Tri glupače su mu u dnevnom boravku. Ja sam od Ahmeda u svojoj glavi stvorila sve ono što on nije bio a meni je trebao da bude. Ljubavnik, muž, zaštitnik, muškarac i čovjek mog života. Tek kad je konačno svršio u mene i ustao imala sam prvi i jasan pogled na tog čovjeka.
Ahmed je čovjek od 35 godina, sa jakom crnom bradom koju ne održava i koja nije seksi uživo već zapuštena sa mirisom jakog duhana, oko prstiju ima crne tragove od rada na gradilištu i mašinama, nema dva zuba sa strane to sam tek sad primijetila, kad se nasmijao izbliza i nijednom me nije poljubio, i nije zgodan već sitan, sa mnoštvom dlaka po guzici i leđima, na vrhu glave ima jednu ćelu i pomalo krivu kičmu ali nije on loš ali daleko je od onoga što sam zamišljala i vidjela na slikama. Htjela sam da izađem, da se istuširam, da uzmem neku pauzu, sladoled ili čokoladu a on je samo izašao i zaključao vrata, ostavio me sa tim ženama i njhovom djecom. Tu sam shvatila da sam pogriješila i da će se uskoro nešto loše desiti.
Mjesecima sam plakala, te žene su me tješile, donosile čajeve, jedna je pričala engleski i razumjele smo se potpuno, rekla mi je da samo uporno čitam Kur'an i da će sve moje nevolje i depresije nestati, da samo treba da postanem majka i da će mi život dobiti smisao. Nisam izlazila nikako, kad bi izlazila morala sam biti potpuno pokrivena, bez lica, identiteta, bilo čega. Nestala sam. Ahmed sa mnom nikad nije pričao, osim u trenutcima kad me pitao jesam li trudna i čitam li redovno knjigu i učim li zajedno sa drugim ženama. Bila sam neutješna, htjela sam da odem ali znala sam da ako to izgovorim da će se se nešto desiti, nešto grozno. Nisam to mogla objasniti. Nije to bila stvarna prijetnja, nasilje, zlo ili nešto slično jednostavno to je bilo nešto neobjašnjivo u zraku. Neka energija kojoj nemam ime. A kad bi imala ime to ime bilo bi-Teror. Kad je prošlo mjesec dana u tom jadnom stanu sa svim tim ženama, Ahmed je donio televizor da gledamo, inače je to bilo zabranjeno. Samo on je imao laptop, telefon. Sve moje je bačeno kad sam stigla. Nisam htjela da se vratim kući jer bi bila osramoćena, javno ponižena, izrugivana i zato sam sebe uvjeravala da radim pravu stvar sa Ahmedom i sa svojim životom i da je ovo dobro. Da sam našla što sam trebala. Da je ovo pravi put. A onda sam te noći pogledala istini u oči. Ahmed je namjerno donio televizor samo za tu prigodu. Rekao je da moramo pratiti CNN u određeno doba dana, da će se nešto veliko desiti i da je Allah donio odluku i poslat će poruku nevjernicima u svijetu. Za svo ovo vrijeme nisam nijednom vidjela takav sjaj u njegovim očima. Znala sam da je ubio nekoliko ljudi ali to sam u svojoj glavi idealizirala na isti način kao što je i on radio. Nisam dala ime i prezime tim mrtvim ljudima, nisam im dala prošlost oduzimajući im budućnost, nisam ih smatrala zaista stvarnima jer je moja stvarnost bio Ahmed i njegova stvarnost koju je on predstavljao za mene. U toj stvarnosti je on princ, poslanik, čovjek sa vizijom, vjerom i snažnom vjerom koja će mene spasiti od mog dosadnog i besmislenog života…Otišao je ali ovaj put nije zaključao vrata. A mi smo čekale. Nije više bilo romantično ništa u toj ideji kako ljudi umiru zbog ideala, kako je vjera opravdanje za sve, kako je Ahmed divan, krasan i čovjek koji bi ubio za mene. On je ubojica. Hladnokrvi ubojica koji svoje bolesti krije iza vjere. Čitala sam Kur'an i nigdje nije pisalo da treba ubiti drugog čovjeka zbog Allaha ili Boga. Zapitala sam se jeli ikad Ahmed pročitao kako treba Kur'an, zna li on da je Bog ljubav? Dobrota? Oprost? …Ne zna. Uhvatila me panika, htjela sam izaći ali gdje da izađem? Kome da odem? Kako da pobjegnem. Sjedila sam nepomična i pratila, za dva sata je rekao da će biti vijesti. Znala sam da će biti mrtvih, da će nešto eksplodirati i bila sam u pravu-Za dva sata i 20 minuta je reporterka sa trga u jednom predgrađu izvještavala o broju mrtvih u terorističkom napadu, otupljeno sam pratila vijesti, one su bile oduševljene, a onda rečenica ”od 28 mrtvih bilo je i nekoliko djece i dvije bebe”…
Moj život se sveo na svoju suprotnost. Nekad sam bila tako blizu da položim zakletvu kako ću štititi život a onda sam se zaklela na vjernost jednom ubojici jer sam bila sebična, tražila pažnju, ljubav i postala opsjednuta sa slikom koju sam stvorila u glavi o jednom jadnom, žalosnom teroristi koji smisao života vidi u uzimanju tuđih života a opravdanje za to nalazi u Bogu koji jedini ima pravo da uzme i da život.
Teško je opisati osjećaj kad ideja o nečemu postane stvarnost. Kad maštate o tome da vam šef umre ili da ga pregazi kamion a onda to vidite svojim očima-Više nije lijepo, nemate taj osjećaj moći, zadovoljstva, snage i adrenalina kad vidite kako su vaše uništavajuće ideje postale stvarnost. Prepadnete se. Poput sporta gdje se dva borca udaraju ali kad jedan padne i ne ustaje, ne reagira, ne diše publika prestane navijati, suborac mijenja potpuno napadački stav, sudija trči do palog borca i sve prestaje, adrenalin u zraku nestane poput izmaglice i stvarnost se promijeni za jedan jedini trenutak. Tako se desilo i meni. Možda sam zaista imala ispran mozak do te mjere da sam opravdavala Ahmeda dok mi je pisao svaku noć u isto vrijeme, možda sam bila usamljena, prazna i tražila neki čvrst oslonac u svom životu a Ahmed je uvijek bio tu. Znala sam kako će me na kraju svakog dana čekati njegova poruka kad upalim laptop i kako će me uvijek i strpljivo saslušati, sačekati i biti onakav kakav jeste-Onakav kakvim sam ga ja za sebe stvorila. Savršen. Ali on nije savršen. On je prljav, zapušten, luđak, ispranog mozga, jedan običan ubojica…I sad je mrtav. Nije trebalo da on pogine. Momak koji je sebe raznio u trgovačkom centru prebrzo je detonirao bombu pričvršćenu za sebe i Ahmed se nije stigao skloniti, razneseni su. Sad su u Raju sa 100 djevica. Zanimljivo čak i u Raju trebaju žene da služe kao nagrada velikim vjernicima, nevine, nedirnute, svježe i koje samo čekaju na muškarca koji je ubio dovoljno ljudi u ime Boga i Bog će im dati djevica koliko god ih mogu pojebati na oblacima Raja. Šta je s nama zemaljskim ženama…’? Sa ženama poput mene. Nisam se ni udala za Ahmeda ali udovica sam, bilo mi je smiješno. Policija je upala u naš mali stan, izvršena je racija, specijalci su sve prevrnuli, uhvatili nas i bacili na pod i tu je bio kraj…
Danas sam doktorica. Vratila sam se. Položila sam zakletvu da ću štititi život i to radim najbolje što mogu. Znam da me Ahmed sigurno gleda negdje odozgo i sigurno je ljut što sam isparala marame s kojima me zavio, ali ne vjerujem da je usamljen bez mene. Tolike žene su sada s njim na oblacima i ja sam mu nevažna, nebitna i ne sjeća se mene. Medihe. Na kraju nije on bio opsjednut sa mnom već ja s njim. Ono što je zajedničko meni i Ahmedu je ideja. Ideologija u koju smo vjerovali do kraja. Ja sam od Ahmeda stvorila svoj ideal muškarca a on od svoje vjere ideal Boga. On je mrtav a ja sam živa. I mislim da je tako Bog htio.
Nestala. Tako su stavili naslov u dnevnim novinama u Dnevnom Listu u jednom gradiću pored mora. Svi su mislili da sam mrtva. Silovana, oteta, ubijena. Ništa od tih nagađanja nije bilo istina jer sam bila živa po prvi put u svom životu. Sa 25 godina sam konačno slobodna od svega, života koji me nije ispunjavao, prijateljica koje su živjele u grijehu, roditelja koji nisu bili više moji, društva koje me vodilo u propast. Da bi počela živjeti iznova morala sam za početak nestati. To je bilo jedino rješenje, jedini razuman način da počnem sve kako treba kao nova žena.
Zovem se Valentina ali to ime neću još dugo koristiti. Moje novo ime bit će Mehida. To ime je moj budući muž odabrao za mene. Ahmeda sam upoznala preko interneta prije 6 mjeseci, učila sam do kasno, kompjuter je radio, glazba bila veoma tiha i dok sam završavala zadnje poglavlje jedne ogromne knjige iz anatomije jer sam htjela biti doktorica stigla mi je poruka na facebooku. Tako je sve krenulo. Od jedne poruke u 2 sata ujutro, ta mala porukica je stigla u moj život kao znak. Presudan trenutak. Sudbina. Njegovo lice je bilo egzotično, tamno, sa snažnom bradom, jakim obrvama i očima koje su tamnije nego noć. Moja prva reakcija je bila da ga jednostavno blokiram, imala sam ružan osjećaj vezan za njegovo ime, predrasude duboko usađene u meni su se probudile i htjela sam da izbrišem poruku i ugasim kompjuter ali s nečim me očarao i ja sam mu odgovorila, jednom, dva puta i tako je sve počelo. Do ovog trenutka kad se moje ime nalazi na svim stranicama, plakatima i crnim kronikama širom zemlje. Nestala. Nisam nestala već sam upravo na letu za London gdje me čeka Ahmed i gdje ću početi svoj novi život. Sretna sam. Ali moj put do ovog trenutka nije počeo prije 6 mjeseci sa dopisivanjem i sa Ahmedom, ne.
Sve je počelo u mojoj srednjoj školi. Bila sam prekrasna djevojka. Momci su mi se stalno nabacivali, imala sam nekoliko kratkih veza kao i sve moje prijateljice, pisala spomenare, izlazila u diskoteke i vraćala se kući pred zoru a prije toga bi zajedno sa svojim drugaricama svratila u omiljenu pekaru i pred samu zoru pojela vrelu picu ili pitu od krumpira. Sanjala sam o poslu doktorice, pedijatrija. O tome kako liječim djecu kao dobra vila, kako radim ono što volim i imam vlastitu ordinaciju punu dječjih igračaka za moje male pacijente. Moji snovi su bili jednostavni ali sve se počelo mijenjati kad su se moji prvi snovi raspršili kao balon od sapunice. Sanjala sam u osnovnoj školi o svom prvom momku. O vezi koja će ličiti na filmove. Maštala sam kako ću upoznati momka svog života negdje i nekako i da će to biti posebno. Zamišljala sam razne scenarije u glavi kao i sve tinejdžerke. Možda ću ga upoznati na zabavi, likovnoj sekciji, teretani, biblioteci. Htjela sam da doživim prvi poljubac na kiši, dok šetamo gradom i dok me on drži za ruku da nas uhvati jak pljusak, da potrčimo niz aleju i sakrijemo se od snažnog pljuska mokri do gole kože i da ja drhtim a on me zagrli i poljubi. Htjela sam da nevinost izgubim uz svijetlost svijeća sa ružama na krevetu…U stvarnosti se desilo ovako-Prvi poljubac sam doživjela sa jednim Đurom i desilo se u parku, sjedili smo satima i pričali, nije mi se posebno sviđao ali bili smo nekako zabavni zajedno, bilo mi je lijepo sa njim ali nisam bila zaljubljena u njega, već je padala noć kad se Đuro konačno približio meni i zagrlio me a onda otvorio svoja usta i rozi veliki jezik zabio u moja, sluzavo, ljigavo i hladno stvorenje se našlo poput živog puža u mom grlu, okrenula sam se i pljunula svom snagom on se naljutio i otišao. Moj prvi poljubac će do kraja života biti upamćen kao to. Sama na klupi u jesen, žuto lišće je padalo oko mene a hladan vjetar puhao sa svih strana, u ustima okus duhana i žvaka sa njegovom slinom i želja da nestanem. Bilo je odvratno. Možda sam već tada odustala od želje za posebnim momkom s kojim ću izgubiti nevinost pa sam se napila na jednoj zabavi i spavala sa nekim bezimenim momkom u sobi od prijateljice. To je bilo još gore. Tek sam kasnije, s godinama shvatila šta volim i šta mi treba ali to više ne igra ulogu. To je dio mog prošlog života iz kojeg sam nestala. Moj budući život je Ahmed. On me čeka u Londonu. On me razumije bolje nego itko. On me voli. I ja volim njega.
Dok letim za London mislim i na svoju mamu. Njoj ću sigurno nedostajati ali ona me neće razumjeti. Ne bi me shvatila kad bi joj rekla koliko je Ahmed dobar, lijep, razuman i divan čovjek. Rekla bi da imam ispran mozak, da sam poludjela i vjerovatno bi se rastale u ružnim riječima i suzama. Zato sam nestala. Samo sam uzela putovnicu i otišla. Znaju da sam otišla u London, toliko je policija morala da sazna ali pod kojim okolnostima im nikad neće biti jasno a u Londonu ću zauvijek i zaista nestati kao Mediha. Valentina će biti zaboravljena. Moji roditelji su sasvim prosječni ljudi, katolici, radnička klasa, mama mi je medicinska sestra a otac električar. Imam dva mala brata. Oni će mi nedostajati međutim kad pogledam Ahmedovu sliku sve to izgubi smisao. U svojoj torbi imam i Kur'an koji redovno čitam a Bibliju sam bacila jer je to kriva slika vjere i religije. Osjećam se tako uzbuđeno zbog novog početka sa čovjekom koji me shvatio kao nitko prije u mom životu. Na stotine i stotine sati smo proveli pišući i na stotine i stotine poruka je on uvijek imao pravi odgovor. Više nisam Valentina i ime koje mi je odabrao je savršeno –Mediha. Kao med na početku imena…
Dok letim prema Londonu počinjem razmišljati o svom nekadašnjem životu jer konačno sam umrla za sve njih i nikad ih više neću vidjeti. Imam vremena da razmislim o tome što napuštam. Ali na svaku misao koja dođe Ahmed se pojavi i uzme me za ruku i povede dublje prema sebi i osjećam se sigurna i voljena. Moj život mi nimalo neće nedostajati uvjerena sam u to. Znam da je Ahmed ubio nekoliko ljudi, da se bavi terorizmom i da ima još tri žene u jednom malom stanu, da ću biti pokrivena, bez dokumenata i da je moja buduća zadaća samo udovoljiti njemu a zauzvrat je on dužan da me voli, pazi i čuva od cijelog svijeta. To je ono što mi nijedan muškarac ne može pružiti. Nitko za mene ne bi ubio. Ahmed je za druge možda terorista ali on samo širi Božju Riječ-Ahmed mi je rekao da je i Bog poslao mnogo puta velike potope, potrese i vatre na zemlju kad su grešnici iskušavali Božju Milost i Ahmed sve radi zbog Allahove volje, zbog obećanog Raja sa 100 djevica samo za njega. Ahmed je meni oprostio što nisam djevica i nije me pitao s koliko sam momaka bila. On sve razumije. Život koji ostavljam iza sebe nema nikakvu vrijednost, možda sam trebala biti doktorica i liječiti djecu, ostala su mi samo dva ispita i položila bi Hipokratovu zakletvu o tome kako ću zauvijek čuvati i štititi život ali se Ahmed pojavio, poslao u pravi tren poruku i sve je krenulo slučajno i sudbonosno. Ahmed nije terorista on je poslanik.
Bila sam usamljena u svom nekadašnjem životu. U svojoj djevojačkoj sobi, učeći za doktoricu, čekajući nekog momka, pravu vezu, završetak faksa, posao i brak sa dvoje djece i kreditom koji ću plaćati zauvijek dok sam živa sa svojim mužem koji će za mene izgubiti interes s vremenom a i ja za njega. Svi su govorili da sam prelijepa ali možda zato mi nijedan muškarac nije htio ozbiljno prići, sa mnom se zaista upoznati, zadržati i uzeti me za ruku i odvesti u kino. Drago mi je da sam sve to ostavila iza sebe. Ako i pomislim na trenutak na svoj prošli život u novi život dolazi Ahmed. Znam da radim pravu stvar. Osjećam to u dubini sebe.
Kad sam sletjela u London, nepregledna masa ljudi me okruživala, ogromne sale, veliki izlazi i ulazi i nakon pola sata hoda konačno sam ugledala Ahmeda kako stoji sa mojim imenom napisanim na velikom komadu papira-MEDIHA. U tom trenutku sam shvatila da sam Ahmeda vidjela već tri puta ali nisam prepoznala svoje ime. Mediha. Nisam prepoznala ni njega jer je bio mnogo manji nego na slikama i videochatu. Tu sam shvatila da sam zakoračila u svoju stvarnost po prvi put i da više nema natrag. Sve što je slijedilo je poput magle, ubrzanog snimka-Naš zagrljaj, onda hodanje iza njega tri metra jer takav je običaj, moj kofer je bacio u prvi kontenjer jer mi ništa od tih stvari ne treba, on ima sve za mene, u autu sam sjedila sa još dva muškarca, njegovim prijateljima, odmah mi je stavio maramu oko glave a u kući me čekaju njegove žene i moje prijateljice koje će mi dati svoju odjeću i pokriti me potpuno, sve je bilo tako drugačije od onoga što sam zamišljala ali valjda dok se naviknem. Rekla sam sebi kako nema natrag. Moj kofer sa svim onim stvarima koje su činile mene je ležao u kontenjeru. Moje roze majice, lijepe cipele, sjajila za usne, donji veš, sve je to bačeno, Ahmed je rekao da mi svakako neće ništa od toga trebati-Ali teško se osloboditi starih navika. Kad je bacao moj rozi veliki kofer u kontenjer iza aerodromske stanice shvatila sam kako zaista nestajem. Ovaj put ne svojom voljom. Pristala sam na ovo sama sebi govorim, ovako treba biti, ovo je Ahmed, momak koji me voli, i zaista me gledao sa ljubavlju, sa željom, sa velikom pažnjom je stavio maramu oko moje glave i sakrio mi kosu a onda mi prekrio i usta i preko marame me poljubio, stavio mi je prst na usne i rekao da šutim. To je tako. Žena mora biti poslušna. Osjećala sam se zaštićeno. Veoma brzo smo bili u malom stanu u jednom prljavom predgrađu Londona, ugurao me u stan bez pravog namještaja, sve je bilo na podu, tri žene su sjedile i pile neki čaj, djeca su vrištala sa svim strana, i nijedna nije ustala da me pozdravi, Ahmed je nešto rekao na nepoznatom jeziku one su odmah ustale, zagrlile me, dale mi nekoliko marama, vode i čaja uzele moje dokumente, malu torbicu sa ženskim stvarčicama kao što su pilule za kontracepciju, ruževi za usne, maskara i neke sitnice a onda me Ahmed odveo u sobu.
Tu sam zaista nestala. Nije bilo uvoda, ni ljubavi, ni poljubaca, ni strasti-Vjerovala sam kako su moji bivši momci bezosjećajni i grubi ali nisam znala za ljude poput Ahmeda. On je to radio kao da ne postojim, kao da nisam zaista tu. Mehanički, grubo i jednostavno. Možda nije poštovanje prema ženi ako se ona dodiruje, ljubi, mazi, ako se radi na njenom orgazmu. Zabijao se u mene bez ikakve stvarne povezanosti sa mnom, sa mojim likom, sa svime onim što smo pisali, željeli i nadali se. A opet nikad nismo pisali o seksu, nikada. On je mene poštovao na poseban način preko naših poruka i moja uloga žene je uvijek bila na prvom mjestu kao posebne i poštovane. Nisam se više osjećala posebnom i poštovanom. Dok je ležao na meni čula sam djecu njegovih žena kako se smiju, one su nešto pričale, u stanu do nas je tutnjala muzika i bila sam daleko, više nisam postojala. A onda sam shvatila nešto užasno i poražavajuće-Nije Ahmed kriv. Ja sam odgovorila na njegovu poruku. Pristala sam na njegovu priču. Nije on bio opsjednut sa mnom jer glupača poput mene ima na bacanje-Tri glupače su mu u dnevnom boravku. Ja sam od Ahmeda u svojoj glavi stvorila sve ono što on nije bio a meni je trebao da bude. Ljubavnik, muž, zaštitnik, muškarac i čovjek mog života. Tek kad je konačno svršio u mene i ustao imala sam prvi i jasan pogled na tog čovjeka.
Ahmed je čovjek od 35 godina, sa jakom crnom bradom koju ne održava i koja nije seksi uživo već zapuštena sa mirisom jakog duhana, oko prstiju ima crne tragove od rada na gradilištu i mašinama, nema dva zuba sa strane to sam tek sad primijetila, kad se nasmijao izbliza i nijednom me nije poljubio, i nije zgodan već sitan, sa mnoštvom dlaka po guzici i leđima, na vrhu glave ima jednu ćelu i pomalo krivu kičmu ali nije on loš ali daleko je od onoga što sam zamišljala i vidjela na slikama. Htjela sam da izađem, da se istuširam, da uzmem neku pauzu, sladoled ili čokoladu a on je samo izašao i zaključao vrata, ostavio me sa tim ženama i njhovom djecom. Tu sam shvatila da sam pogriješila i da će se uskoro nešto loše desiti.
Mjesecima sam plakala, te žene su me tješile, donosile čajeve, jedna je pričala engleski i razumjele smo se potpuno, rekla mi je da samo uporno čitam Kur'an i da će sve moje nevolje i depresije nestati, da samo treba da postanem majka i da će mi život dobiti smisao. Nisam izlazila nikako, kad bi izlazila morala sam biti potpuno pokrivena, bez lica, identiteta, bilo čega. Nestala sam. Ahmed sa mnom nikad nije pričao, osim u trenutcima kad me pitao jesam li trudna i čitam li redovno knjigu i učim li zajedno sa drugim ženama. Bila sam neutješna, htjela sam da odem ali znala sam da ako to izgovorim da će se se nešto desiti, nešto grozno. Nisam to mogla objasniti. Nije to bila stvarna prijetnja, nasilje, zlo ili nešto slično jednostavno to je bilo nešto neobjašnjivo u zraku. Neka energija kojoj nemam ime. A kad bi imala ime to ime bilo bi-Teror. Kad je prošlo mjesec dana u tom jadnom stanu sa svim tim ženama, Ahmed je donio televizor da gledamo, inače je to bilo zabranjeno. Samo on je imao laptop, telefon. Sve moje je bačeno kad sam stigla. Nisam htjela da se vratim kući jer bi bila osramoćena, javno ponižena, izrugivana i zato sam sebe uvjeravala da radim pravu stvar sa Ahmedom i sa svojim životom i da je ovo dobro. Da sam našla što sam trebala. Da je ovo pravi put. A onda sam te noći pogledala istini u oči. Ahmed je namjerno donio televizor samo za tu prigodu. Rekao je da moramo pratiti CNN u određeno doba dana, da će se nešto veliko desiti i da je Allah donio odluku i poslat će poruku nevjernicima u svijetu. Za svo ovo vrijeme nisam nijednom vidjela takav sjaj u njegovim očima. Znala sam da je ubio nekoliko ljudi ali to sam u svojoj glavi idealizirala na isti način kao što je i on radio. Nisam dala ime i prezime tim mrtvim ljudima, nisam im dala prošlost oduzimajući im budućnost, nisam ih smatrala zaista stvarnima jer je moja stvarnost bio Ahmed i njegova stvarnost koju je on predstavljao za mene. U toj stvarnosti je on princ, poslanik, čovjek sa vizijom, vjerom i snažnom vjerom koja će mene spasiti od mog dosadnog i besmislenog života…Otišao je ali ovaj put nije zaključao vrata. A mi smo čekale. Nije više bilo romantično ništa u toj ideji kako ljudi umiru zbog ideala, kako je vjera opravdanje za sve, kako je Ahmed divan, krasan i čovjek koji bi ubio za mene. On je ubojica. Hladnokrvi ubojica koji svoje bolesti krije iza vjere. Čitala sam Kur'an i nigdje nije pisalo da treba ubiti drugog čovjeka zbog Allaha ili Boga. Zapitala sam se jeli ikad Ahmed pročitao kako treba Kur'an, zna li on da je Bog ljubav? Dobrota? Oprost? …Ne zna. Uhvatila me panika, htjela sam izaći ali gdje da izađem? Kome da odem? Kako da pobjegnem. Sjedila sam nepomična i pratila, za dva sata je rekao da će biti vijesti. Znala sam da će biti mrtvih, da će nešto eksplodirati i bila sam u pravu-Za dva sata i 20 minuta je reporterka sa trga u jednom predgrađu izvještavala o broju mrtvih u terorističkom napadu, otupljeno sam pratila vijesti, one su bile oduševljene, a onda rečenica ”od 28 mrtvih bilo je i nekoliko djece i dvije bebe”…
Moj život se sveo na svoju suprotnost. Nekad sam bila tako blizu da položim zakletvu kako ću štititi život a onda sam se zaklela na vjernost jednom ubojici jer sam bila sebična, tražila pažnju, ljubav i postala opsjednuta sa slikom koju sam stvorila u glavi o jednom jadnom, žalosnom teroristi koji smisao života vidi u uzimanju tuđih života a opravdanje za to nalazi u Bogu koji jedini ima pravo da uzme i da život.
Teško je opisati osjećaj kad ideja o nečemu postane stvarnost. Kad maštate o tome da vam šef umre ili da ga pregazi kamion a onda to vidite svojim očima-Više nije lijepo, nemate taj osjećaj moći, zadovoljstva, snage i adrenalina kad vidite kako su vaše uništavajuće ideje postale stvarnost. Prepadnete se. Poput sporta gdje se dva borca udaraju ali kad jedan padne i ne ustaje, ne reagira, ne diše publika prestane navijati, suborac mijenja potpuno napadački stav, sudija trči do palog borca i sve prestaje, adrenalin u zraku nestane poput izmaglice i stvarnost se promijeni za jedan jedini trenutak. Tako se desilo i meni. Možda sam zaista imala ispran mozak do te mjere da sam opravdavala Ahmeda dok mi je pisao svaku noć u isto vrijeme, možda sam bila usamljena, prazna i tražila neki čvrst oslonac u svom životu a Ahmed je uvijek bio tu. Znala sam kako će me na kraju svakog dana čekati njegova poruka kad upalim laptop i kako će me uvijek i strpljivo saslušati, sačekati i biti onakav kakav jeste-Onakav kakvim sam ga ja za sebe stvorila. Savršen. Ali on nije savršen. On je prljav, zapušten, luđak, ispranog mozga, jedan običan ubojica…I sad je mrtav. Nije trebalo da on pogine. Momak koji je sebe raznio u trgovačkom centru prebrzo je detonirao bombu pričvršćenu za sebe i Ahmed se nije stigao skloniti, razneseni su. Sad su u Raju sa 100 djevica. Zanimljivo čak i u Raju trebaju žene da služe kao nagrada velikim vjernicima, nevine, nedirnute, svježe i koje samo čekaju na muškarca koji je ubio dovoljno ljudi u ime Boga i Bog će im dati djevica koliko god ih mogu pojebati na oblacima Raja. Šta je s nama zemaljskim ženama…’? Sa ženama poput mene. Nisam se ni udala za Ahmeda ali udovica sam, bilo mi je smiješno. Policija je upala u naš mali stan, izvršena je racija, specijalci su sve prevrnuli, uhvatili nas i bacili na pod i tu je bio kraj…
Danas sam doktorica. Vratila sam se. Položila sam zakletvu da ću štititi život i to radim najbolje što mogu. Znam da me Ahmed sigurno gleda negdje odozgo i sigurno je ljut što sam isparala marame s kojima me zavio, ali ne vjerujem da je usamljen bez mene. Tolike žene su sada s njim na oblacima i ja sam mu nevažna, nebitna i ne sjeća se mene. Medihe. Na kraju nije on bio opsjednut sa mnom već ja s njim. Ono što je zajedničko meni i Ahmedu je ideja. Ideologija u koju smo vjerovali do kraja. Ja sam od Ahmeda stvorila svoj ideal muškarca a on od svoje vjere ideal Boga. On je mrtav a ja sam živa. I mislim da je tako Bog htio.