<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

U Balaševiću ništa antisrpsko, u Dari ništa antihrvatsko

Ovo je priča o besmislu nacionalizma. Piše je jedno dijete rata, čiji su roditelji u istom sve izgubili. I to dijete, uprkos svemu, ne mrzi nikoga, jer zna, da je tamo negdje, neko drugo dijete, takođe izgubilo sve. Krivci su zločinci, ni ti, ni ja, ni on

24. februar 2021, 12:00

                   
         U Balaševiću ništa antisrpsko, u Dari ništa antihrvatsko


Mržnja lagano iščezava. Svi smo mi jedna cjelina, različiti su nam samo običaji. I jezik, pomalo.
Kada nas naša djeca budu pitala šta je rat, i zašto pradeda ponavlja : „Srbuj, makar slamu jeo“, reći ćemo im da je to bila jedna ružna igra koju su smislili mnogo moćni ljudi, kako bi, svoje, interne sukobe, riješili preko leđa običnog naroda. Oni su profitirali, a narod je patio. Do juče, bratski nastrojene komšije, zapucali su jedni na druge. Onaj dio pijuna, koji nije shvatio poentu ratovanja, oduvijek i zauvijek je prebacivao krivicu na „one druge“, brojao ko je, šta je i čega je više uradio. Umjesto da osuđuju zločince,  koji su potpaljivali vatru i navodili narod da se ubija međusobno, oni su takve glorifikovali. Zadojeni mržnjom, teško ih je bilo odvratiti od generalizovanja. Takvima, ako su Srbi, svaki Hrvat je bio ubica i zločinac, i obrnuto. Srećom, 2021. je godina i takvih je ostalo još samo malo. Žrtava ćemo se uvijek sjećati, jer neko je morao da strada u tom ludilu, a neko i da ga preživi. Palićemo im svijeću  i ponavljati tiho: „Samo da rate ne bude više“. Rata neće biti, jer idemo krupnim korakom ka budućnosti, spremni na apsolutno pomirenje, bez izuzetaka.

Ne znam ko mi je uopšte smjestio ovu ideju u glavu, ali zaista sam se nadala ovakvom scenariju. Vodeći se, valjda, sopstvenim primjerom, jer sam i sama, vrlo lako i glatko, prošla kroz proces liječenja od nacionalizma, ubijedila sam sebe da će i ostali tako. Oni koji me poznaju, sjećaju se posljedica, koje je posjeta, Donjoj Gradini, imala po mene. Bila sam jako mlada, mozak mi je bio kao spužva, podložan svim mogućim uticajima. Život me je, par godina poslije, opasno demantovao po svim tačkama mojih stavova i naučio me, da je bitan onaj ko ti pruža ljubav i prijateljstvo. Njegova vjera i nacija su apsolutno nebitna komponenta, bitno je samo ono što čovjek nosi u sebi. Kliše, znam, ali istinit. 

Ponosna sam na to što jesam, na svoje srpsko porijeklo, na našu ćirilicu, naše običaje, na dušu svakog našeg čovjeka, na rijeke, planine i šume, na našu muziku i naše sportiste. Na kraj svijeta da odem, uvijek ću ponosno stati iza svoje zastave.
 Ali, takođe,  ja mnogo volim Zagreb i njegovu urbanost, jednostavnost i ljepotu. Volim ljude koji žive tamo. Banja Luka jeste moj majdraži grad, u njoj sam dijelila parče neba i parče hljeba sa najdivnijom osobom koja je prošla kroz moj život, u njoj sam se i zaljubila. Da mi se to desilo u Sarajevu, voljela bih ga jednako, a ovako ga za milimetar manje volim. Ljude, koji pozivaju na rat i mržnju, ne volim ni u Zagrebu, ni u Sarajevu, ali ni u Banjoj Luci. Ne osjećam potrebu, da zbog toga jer sam Srpkinja, odem i ubijem nekoga ko to nije. 

Kao iskren rodoljub, vjerovala sam u potpuno iskorijenjivanje mržnje  sa ovih prostora. Ono  što sada vidim i osjetim, sa svojih 27 godina,  udaljeno je 27 hiljada svjetlosnih  godina od te ideje.
Bijesna i nemoćna, a i sama, doživotno obilježena kao izbjeglica, dijete rata, na pravdi Boga,  priznajem da smo neizlječivo bolesni. Ne boluju samo oni koji uzgajaju ideje nacionalizma, nego i mi, koji im  se suprotstavljamo, ali smo primorani da rastemo uz njih. Objasniću vam to na primjeru pušača. Postoje aktivni, oni koji konzumiraju nikotin, te pasivni pušači, koji ga ne uzimaju direktno, ali ga udišu i podjednako im šteti. Razlika je u tome, što,  ja, kao aktivni pušač, ne prosipam svoj otrov, tamo gdje to nije dopušteno, ali ista  ja, u ulozi čistog rodoljuba, ne mogu da udišem čist vazduh,  ni na jednom mjestu u ovoj državi, jer je svaki milimetar  našeg vazduha  zatrovan nacionalizmom, fašizmom, šovinizmom. Od tih otrova se ne bježi. Oni te nađu i u mišijoj rupi.

Prva lekcija: rodoljub i nacionalista nisu sinonimi.
 Hoćete definicije? Rodoljub voli svoj narod i čini mu dobro, nacionalista misli da voli i koristi svom narodu, a zapravo mu najstrašnije šteti. Hoćete li i primjere? 
Rodoljub je onaj, Srbin ili Hrvat, koji je stoički i, uz po koju suzu, odgledao film „Dara iz Jasenovca“ , pomolio se za duše svih koji su stradali, zgrozio se nad počinjenim strahotama i poželio da se takvo nešto nikada ne ponovi. Za njega su krivci ljudi koji imaju ime i prezime,  nije mu kriv čitav  narod današnje Hrvatske. Isto bih rekla i da pričamo o obrnutoj nacionalnoj pripadnosti žrtava i počinitelja. Ovakav primjer navodim samo,  jer je pomenuti  film, prosto, aktuelna tema.  Zasnovan je  na istinitim, istorijskim činjenicama. Mučan  je za gledanje, ali svi treba da ga pogledamo. Žrtve logora i , uopšte rata,  zaslužuju bar toliko od nas, da ih nikada ne zaboravimo. Ali, i ne ponovimo.

Nacionalista je onaj koji je  film odgledao uz psovke i kletve. Pomolio se i on, ali se pomolio   da Hrvatsku pogodi još  koji zemljotres, jer,  je l' te , Bog vidi sve, Bog je poslao Hrvatskoj prirodnu nepogodu u kojoj je stradalo dijete od 12 godina. Taj mladi život je zapravo žrtva koju je Bog uzeo zauzvrat, zbog Jasenovca, znate već. Život djeteta, koje se rodilo 60 godina nakon nemilog događaja i nema nikakve veze sa istim. Da, to je ta logika. 

 „Dara iz Jasenovca“, nije antihrvatski film, već antiustaški, antizločinački! Ne koristite ga za potrebe srbovanja. Nikada!
Kraj lekcije. Ne uvažavam prigovore!

Lekciju broj dva nazvaćemo „Umro nam je Đole“.  
To je jedna od najtužnijih rečenica, izgovorena proteklih dana. Neću vam mnogo govoriti  o njegovoj karijeri, jer sve što bih rekla,  bilo bi malo. Ljudi poput njega, samo jednom,  hodaju ovom planetom. Njegove stihove smo krali, uz njih se radovali i tugovali, ženili i razvodili, pili, plakali, čaše lomili, u vojsku ispraćali, uz njih smo bili sve i ništa, i najbolji i najgori. Dovoljno, sasvim dovoljno da neko živi zauvijek. Fizički nas je napustio, u 68. godini. Bio je star, nije neka šteta, kažu profesionalni, fejzbuk komentatori. Nadajmo se da, jednog dana, neće spoznati strašnu istinu: onaj koji se voli, nikada nije dovoljno star za umiranje.

Balašević je bio poslednji živi Jugosloven, te se čitava  Jugoslavija oprostila od njega onako kako to dolikuje. Mulju je obično potrebno neko vrijeme da se separatiše od ostatka smjese. Ovaj put, trebalo mu je svega dva dana. Naime, neki  potpuni  idiot,  pronašao je  isječak sa Đoletovog koncerta u Zagrebu, gdje se on ironično ismijava sa vašim šovinizmom, fašizmom, nacionalizmom i svim tim smećem koje propagirate. Naravno, hijene su spremno dočekale svoj plijen. 
Kažu: „Šta oplakujete to đubre komunističko, antisrpski nastrojeno?“
 Oni to kažu, jer su, čuli kako je izgovorio: „Ja pričam iskrivljenom verzijom hrvatskog  jezika,  a to je srpski“. Rulja, nepismenih bukvalista, upalila je caps lock, na svojim tastaturama, puške su im oduzete, pa daj šta daš,  i oplela po najvećem kosmopolitu koji je hodao tlom bivše države.. Isječak sa tog koncerta je, vjerovatno i jedino, njegovo obraćanje  publici koje su oni ikada pogledali. Ali, dajte da kritikujemo. U tome smo najbolji! Šta je ironija? Šta je sarkazam?  To ne znamo, ili možda  „neznamo“, nisamo ni sa tim načisto. Balašević se, jednom stilskom figurom, popišao po vašim principima. Vi i dalje tumačite to na svoj način, za bolje i niste!

Znate li, možda, za čuveni koncert koji je održao u Sarajevu, 1998. godine, koncert održan pod parolom pomirenja? Došao je, da miri, neko ko nas nije ni zavađao. Znao je da će biti prihvaćen, jer je prezirao rat i sve u vezi njega. Sarajlije su ga dočekale širom raširenih ruku, Sarajlije rodoljubi. Nacionalisti su psovali i klelila. Izašao je na binu, tačno u 20 časova i rekao : „Usput su mi pokazivali neke granice, ja ih ne vidjeh. Vi ste za  mene, i dalje, moji zemljaci i ništa drugo.“ Gromoglasan aplauz. Neponovljive emocije.

U intervju, prije samog koncerta, rekao je da ga ljuti ta čudna situacija u kojoj se našao. Nije mogao shvatiti jugoslovenski mentalitet koji slavi i pozdravlja one, koji su iz rata došli sa najkrvavijim rukama, i koji, uprkos nenormalnom broju nevinih žrtava, urlaju kao Osmanlije i pozivaju na još. Njega, koji ne želi da učestvuje u toj suludoj igri, koji dolazi sa bijelom zastavicom, donoseći najljepše stihove, satanizuju i najstrašnije osuđuju. Objasnio je to ovako: „Potrebno je hiljadu pametnih, da bi se ispravilo ono što je jedan idiot napravio. Zamislite, koliko pametnih je potrebno da ispravi ono što je napravilo nekoliko hiljada idiota?"

Zamislite onda, koliko nas je potrebno da obrišemo to govno nacionalizma sa Dare i Đolete? 
Autor: Snježana Pačavra

#zakonkurs