Pitanja vise sa stropa. Na mokrom od kise prozoru razaznajem slike. Zelje, mrakom ogoljene, budno gledaju me sirom otvorenih zjenica. Mjesec svoju svjetlost sipa po nama, sto nemirno bdijemo nad ceznjama nasim plavim.
Dosadnim, ujednacenim ritmom, udaraju negdje neka vrata. Ulica lezi pusta i krosnje tugom romore. Lavez pasa u daljini. Ulicne svjetilje se gase. Oluk curi. Kisa je. Opet. Zagrlim tvoju prisutnost u svakom dijelu sebe i sve svoje ceznje skupim pod jastuk.
Na zidu sat, rodjendanski poklon, sto kuca tupo i zivo. U isti cas istu sjetu nosi. Opet mi se javljas. Tvoje lice u trenu izmedju dva otkucaja. Tvoj smijeh u treptaju ocnog kapka. Dolazis. Pocinjes. Da li si ikada prestao?
…
Uspomene, jureći konjanici. Cujem im topot. Stizu. Iz nekih dalekih borovih suma. Iz nekih starih zakljucanih ormara. Divlji tutanj. Potjera. Ja, bjegunac kojeg love. Spora. Nespretna.
Gledam u konjske oči već zapletena među njihova kopita. Ne dižem ruku. Ne puštam glas. Uhvaćena.
Pomrcina stvarnosti. Erupcija sjecanja. Slike igraju pred ocima. Koloplet srece i tuge. Cvor jos nerazvezan. Hiljaditi djelic sekunde. Il zivot pred ocima.
Gubis mi se. Nestajes u maglama. Zamičeš za ulični ugao i već u sljedećem trenu te ne vidim. Mrak i Muk. Ništa. Samo prašina na prstima i konjske oči što još vrebaju sa svih strana.
Doci ce opet. Znam.
…
Kisa jos pada. I vjetar huci negdje u daljini. I noc je pokrila mjesec. I oci ti snene. I kapci teski. Tones u san pod teretom zbrkanih misli. I osjecas kako bjeze. Kako blijede i slabe. I ne mogu te vise stici. Povlace se pred sigurnom tvrdjavom sna.
San.
Na kraju svega. Na kraju price. Na kraju dana.
San.
Kao jedino sigurno utociste. Kao jedina neosvojiva tvrdjava.