Živimo u doba tehnologije,nauke,raznih mogućnosti. Tako dobro i tako puno smo napredovali u nekim stvarim,a u nekim i dalje stojimo,ne pomjeramo se.Toliko smo ponosni na sebe,ubjeđeni smo da smo bogati i da smo sposobni. I možda i jesmo bogati i uspješni ali samo izvana,naša duša je prazna,naša duša je ništavilo.
Pokrećemo ratove,borimo se za neku zemlju,za otadžbinu,veliki smo vjernici. Šta smo postigli time? Šta smo postigli ovim zadnjim ratem? Šta? Jednu državu smo podjelili na stotine djelova,ljudi između sebe su se podjelili,zamrzili,djeca su ostala gladna i bez budućnosti.
Najgore je što ispaštaju oni što nisu krivi. Dječak od 15 godina je poželio da se ubije. Znate li zašto? Nema šta da jede,ali on doslovno nema šta da jede. Svako jutro doalzi u školu gladan,tužnog pogleda,bez vjere,bez želje. Da li je normalno da dječak od 15 godina želi da se ubije?
Tužno,zar ne? U ovo doba on nema šta da jede. NJegov ručak zavisi od toga da li će njegov ujak popiti sav novac ili će nešto ostaviti i njemu. Ko brine o tom dječaku? Ko je objezbjedio njemu ono osnovno? Ko je njemu dao šansu da bude kao ostali,da i on dođe u školu sit i nasmijan? Ko ga je sačuvao od sažaljenja? Rijetki i znaju za njega. A nije on jedini koji živi takav život,još ih ima koji vode život kao i on,a izgleda biće ih još više.
I je li to uspjeh!? Je li to pobjeda? Je li uspjeh što djete koje bi trebalo da sanja,da mašta,da se smije; hoda tužan,umoran,gladan,da živi pasiji život ? Je li pobjeda to što on nema vjere,što ne zna a možda i ne želi da se bori,što on ne sanja svoju budućnost? Možda bi taj dječak mogao postati budući Tesla,Andrić,Leonardo da Vinči,možda bi i bio bolji od njih. A ne mora ni postati kao oni,ne mora ni malo da bude kao oni,ali mora da bude sit,da ima svoju vjeru i svoj cilj!
Sve više i više je ljudi,djece koji žive baš ovako. Sve više i više se ljudi međusobno mrze. Ja sam Srbin,ti si Hrvat,a ti Musliman i mi ne treba da se mješamo,svako neka bude u svom plemenu. Je li tako kaže Biblija? Je li tako kaže Kuran? Gdje piše da treba da budemo gladni? I opet kažem je li to uspjeh? Je li pobjeda što smo gladni,što se mrzimo,što smo parzni? Ako je to pobjeda,onda smo mi pobjednici da takvih nema nigdje. I nikad ni jedna strana neće pobjediti,ako majka izgubi sina,djeca oca,draga svog dragana. Svijet nikad neće biti uspješan,sve dok budemo tražili previše a pri tome ne budemo davli ništa,dok budemo sebični i dok budemo zaneseni stvarima koje ne pružaju sreću. Ali vjerujem da to nikad neće svi shvatiti,i da se klackalica nikad neće izjednačiti,jedan karj će uvijek biti gore i smijati se,a aonaj drugi će biti dole i držati taj gornji dio.
