Naši ljudi kad odlaze odavde, žele završiti u zemlji u kojoj u granapu ispod kuće mogu kupiti sedam vrsta sušenih smokava. Žele razvijeno društvo, šaroliko, bogato, humano i tehnološki osavremenjeno. Oni koji žele život u prašumi, „off-grid“ kako se to po američki zove, oni ne idu u inostranstvo, već se povlače u divljinu, što kod nas uopšte nije teško. Stranci nam dolaze radi toga. Gledala sam emisiju o porodici, on naša izbjeglica, ona američka sportašica, žive na Tari. Naši krajevi su najbolji za poludivljinu, jer se možeš skrasiti u savršenu prirodu, a da ti je nadohvat ruke neko malo mjesto ili regionalni put.
Naše mogućnosti su da budemo proizvođači sedam vrsta sušenih smokava. Da budemo evropska egzotika koja nudi šaroliko, bogato i geografski povlašteno društvo. Da nudimo turizam, ali ekološko osviješten, da nam se imetak ne upropasti, već unaprijedi i zaštiti. Da nudimo proizvode od sirovina koje imamo, da izvozimo složene proizvode koji uključuju i sirovinu i preradu i kvalitet i dizajn. Da radimo na inovacijama, jer mi smo inovativan narod, rat je pokazao. Ako je ratni period najpopularniji turistički aspekt Sarajeva, možemo tu priču povesti korak dalje. Da gledaju ne samo kako smo preživjeli rat, već i poratne godine. Jer tada ponestaje nade i ponestaje vizija. Naše najbolje godine ne smiju biti godine rata.
Tako i kažu, ljudi sa svih strana ove naše male BiH, svi se slažu da je prije koju deceniju bilo neko nadahnutije, da ne kažemo srećnije vrijeme. Vjerovalo se u promjene, u završetke, u svrgnjavanja, hapšenja, u revolucije. Sad smo u nekom čudnom miksu komfora i bijede, bez jasne vizije boljitka, suočeni sa srljanjem društava u fašizam, postmodernistički užas i otuđenje od svega što je prirodno i ljudsko.
I tako ja, uvjerena i vođena svim ovim što pišem, razgovaram sa svojim sada već vremešnim ocem. On je čovjek tradicionalan, emancipovani dječak sa sela, onaj koji se brine da donese novac u kuću. Njegova ideja moje budućnosti je automatska praonica. Nisam se udala, a hoće da zna da sam zbrinuta, pa vjeruje da je najbolja sigurica za mene da se bavim vođenjem jedne autopraonice, a u slobodno vrijeme, slikam, pišem, kopam i mijenjam svijet.
A ja se sjetih putovanja kroz jug Albanije i nadrealnih prizora naselja pored puta u kojima se nude samo dvije stvari – vjenčanice i pranje auta.
Koliko god je ovo društvo u lošem stanju, novca ima. Dovoljno je posmatrati svoj kvart, pa vidjeti gdje se ide i šta se kupuje. Pumpa, kladionica, pekara, perionica, trafika, frizer, apoteka. Kad se nešto zatvara, gledati zašto se zatvara. Zakonske promjene, loše poslovanje, ili loš proizvod, loša usluga.
Dućandžija drži radnju i prodaje turske planinske smokve (tako piše na etiketi). A ja bih hercegovačke, ili barske, ili pelješačke, ja bih jadranske srdele, jadranske masline, jadranske citruse. Ja bih kajmak sa Zlatibora, gdje se krave kupaju u zraku i nebu, ja bih sok od crnogorskog divljeg nara, glamočki krompir, i svježu izvorsku vodu.
I jedina budućnost koju vrijedi slutiti je budućnost u kojoj sarađujemo i prevazilazimo razlike kroz poslovanje. Budućnost u kojoj mladi preduzetnici koji prodaju masline, srdele ili vinske ture, gorivo i smještajne kapacitete, svojim znanjem, pameću i lovom lobiraju za svoje interese – a to su ekološki zaštićen i produktivan region.
Ne ružim nikog ko odlazi. Ko kaže da oni koji odlaze neće jednog dana doći sa lovom i fazonima iz inostranstva, da pokrenu nešto dobro u svojoj rodnoj grudi. Toga je bilo i biće. Ružim ove što ostaju a ne vide prst pred nosom. Ili stalno rade isto a očekuju promjene. Ružim ove koji su toliko isprepadani državom da se nikad neće drznuti da otvore nešto, pokrenu biznis. One koji će uvijek ostati u sivoj zoni, ispod žita, obespravljeni, slabo plaćeni. Nije državna administracija nesavladiva. A koliko je teška, pa ako nećeš ti da mijenjaš, mijenjaće tvoja djeca, ali se bar uputi da im znaš reći u čemu je problem.
Ovo je zemlja za preduzetne, poduzetne, ljude snalažljive, ljude od ideja, ljude koje ne mrzi da nešto pročitaju, pokušaju, rizikuju. Ovo nije zemlja za mlitave, za bolesne, za nesposobne, nema čime da ih zaštiti, ne zna kako da ih zbrine. Oni neka idu. Na tuđe zdravstvene njege, socijalne zaštite i specijalističke studije. Bebe neka se rađaju u njihovim porodilištima, tamo neka se školuju, a mi sposobni, ili im pomozimo da odu, ili im stvorimo nešto slično ovdje.
Ne kažem ja, može čovjek da vodi praonicu i mijenja svijet, samo taj čovjek nisam ja. Mora nas biti raznih, i moramo znati da nam je saradnja jedina šansa.