Nisu mi riječi gromke i glasne i ne umijem ih izbaciti iz sebe poput rafala da pokose i obore s’ nogu.
Više su iskre što se iskradaju iz mraka, kad ono nešto teško pritisne dušu jer su se tišine bile zavukle do srži kostiju koje se opet bjesomučno biju
s’ košmarom stvarnosti i jednako bivaju napuknute načete memlom i jedom poniznosti, ukalupljenosti i uklopljenosti.
A nije me tome učila stara. Ni Gruda…Ni Mati…
Važno je sine obraz i dušu imati. Za to se jedino gine. I to su jedine visine zbog kojih nad potomstvom strepiš i kojima stremiš.
Pa se napuknut tako u znoju budiš , uzimaš fenjer od svitaca i ogrćeš se plaštom đavoljeg advokata.
Nekom mrak osvjetli mala četa svitaca, nekom samo oganj iz pakla što se sprema.
U dvoru Cara Trojana nikog nema.
Al’ ne da đavo mira kad čobanska frula počne da svira.
Traži pomilovanje zato što nas biješ
Dok pišemo
Dok radimo
Dok nam djecu ubijaju
Dok dišemo
Dok drugačije mislimo jer smo različito tkani po duši mirisnoj i bijeloj poput kruha majčinog
Traži pomilovanje za svakog odlazećeg sina
Dok tvoj ima, naši u prtljag pakuju suze…i odlaze…
Traži pomilovanje od sjevera, od zapada, od istoka naročito istoka, od juga
Jer, na sve si strane metnuo zabrane
Pa izdajom nazivaš i to što neko žali mrtvoga druga
Traži pomilovanje od zemlje koju bi da dijeliš
Na polove, na bolove
Traži pomilovanje za sukob svojih mišljenja
Ukazaće se drvo stameno iza bršljana skrivanja
Zemlja na kraju svaku tajnu kostima izbaci
Svici uvijek vode do svitanja i nevažno je sasvim odakle su došli
Znat ćeš to kad milion frula uvertiru kraja zasvira
I kad se kozje uši zagluše